📖 dr. Zijad Ljakić

Od savremenih primjera odgovaranja uleme i učenjaka jednih drugima u onome u čemu smatraju da je drugi pogriješio su pisanja i odgovoranja šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina, Hamuda Tuvejdžirija, Abdullaha Sad'a, Mustafe Adevija, Ebu Ishaka Huvejnija i mnoge druge uleme. Ova odgovaranja jednih drugima ne ukazuju na nipodaštavanje i nepoštovanje, nego na ljubav prema Istini koja je iznad ljubavi prema učenima. Hvala Uzvišenom Allahu koji nas je učinio sljedbenicima ehlisunneta kod kojih su stvari vjere na svome mjestu, bez pretjerivanja i zastranjivanja na ovu ili onu stranu. Ve billahi tevfik. Dr. Zijad Ljakić

STAV PREMA GREŠKI UČENJAKA "Ponekad posrnu u mišljenju veliki mislioci-teoretičari i poznata ulema, koji se boje Allaha i koji su mu pokorni. Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su bili prvaci ljudi, rude znanja, izvori mudrosti, najpreči ljudi u svakoj vrlini, oni koji su bili najbliže Allahovom tevfiku (pomoći) i sačuvanosti od grijeha, niko od njih nije nešto rekao po svom mišljenju u fikhu, a da ga jedni ljudi nisu slijedili u tome dok su drugi ostavljali njegovo mišljenje. Tako je bilo i sa tabinima. Ulema se razilazi u fikhu, jedni drugima odgovaraju za halal da je haram, a za haram da je halal. Ovo je put spasa ili put propasti. (...) Šafija je odgovarao Sufjanu Sevriju, hanefijama i svom učitelju imamu Maliku u onome u čemu je smatrao da su pogriješili. Nije nam poznato da je Allah dao nekome od ljudi garanciju od posrtaja i sigurnost od greške, pa da se tretira da on ne može pogriješiti (izuzev Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio bezgriješan u dostavljanju Objave). Uzvišeni Allah je svoje robove stvorio nemoćnim i u potrebi, opisao ih je slabim i brzopletim. Kaže Uzvišeni: "Čovjek je stvoren da žuri", "Čovjek je stvoren slabim", "Iznad svakog učenog ima učeniji". Ne znamo da je u znanju izdvojio jednu skupinu nad drugom, niti da je odredio znanje da će biti u jednom vremenu mimo drugog. Učinio je znanje zajedničkim učešćem među svojim robovima. Spozna i otkrije potonji ono što je zanemario prvi. Ukaže na neko znanje onaj koji je manje učen u onome što je zapostavio učeniji od njega. Oživi znanje potonji popravljajući govor prvog. Onaj koji je došao poslije, dođe sa poukom koju nije otkrio alim koji je živio prije njega. Uzvišeni Allah je obavezao svakoga ko zna nešto od istine da je obznani i raširi, to je učinio zekatom na znanje kao što je udjeljivanje učinio zekatom na imetak. Bili smo upozoravani 'čuvajte se greške alima' a greška alima se ne zna sve dok se ne otkrije. Ako se ta greška ne bude znala propast će zbog nje mukallidi (koji slijepo slijede alima bez dokaza), jer oni tu grešku prihvataju i međusobno je prenose. Ne ostavljaju tu grešku osim ako se ukaže na nju, iznesu dokazi i podastru argumenti da je to greška. (...) Mi smo se u prošla vremena izvinjavali zbog džehla (neznanja) a sada imamo potrebu da se izvinjavamo zbog znanja, bili smo se nadali da će ljudi biti zahvalni zbog upozoravanja i ukazivanja na grešku alima, a postali smo oni koji su zadovoljni da im se ništa ne desi zbog toga. A ovo nije nešto čudno jer se stanje među ljudima promjenilo te ga ne treba negirati zbog te promjene, a u Allahovim rukama je ono što dolazi i od Njega se pomoć traži." Nisam pročitao niti naletio na ljepši tekst o ovoj temi. Autor gornjeg teksta je glasnogovornik i hatib ehlisunneta vel džemata Ibn Kutejbe (213-276 po H.) koji je ovo napisao u predgovoru svoje knjige 'Islahul- galati' (Ispravljanje greški) u kojoj je ukazao na šesdesetak grešaka koje je počinio alim Ebu Ubejde u garibul-hadisu. Kod akide ehlisunneta vel džemata je da veličaju, cijene i poštuju svoju ulemu, slijede ih i uzimaju tumačenje vjere od njih. Međutim, ne smatraju ih bezgriješnim jer učenjak može posrnuti i pogriješiti a na njegovu grešku ukaže drugi alim sa argumentima i dokazima. Dok se prema novotarima ophode drugačije, ne uzdižu ih niti veličaju, upozoravaju i odvraćaju od njih. Neke sekte imaju dijametralno oprečan stav prema svojoj ulemi. Rafidije i sufije smatraju svoje imame i šejhove bezgrješnim. Kod rafidija imami čak znaju i gajb, a kod sufija kada šejh nešto kaže ili uradi što je čak oprečno poznatim šerijatskim propisima ne pita se zašto, murid je ispred njega kao mejit. Nasuprot njih su haridžije koji sa ulemom i šejhovima otiru i brišu pod, ne pridaju im nikakvog značaja, smatraju ih na svom stepenu, ljudi kao i oni u tumačenju vjere.