Transformacija Svijesti

ZAŠTO JE USTAVNA ZAŠTITA GOTOVINE I PLAĆANJA GOTOVINOM DANAS VAŽNIJA NEGO IKAD Dok se diljem Europe ubrzano razvijaju projekti digitalnog identiteta, digitalnih novčanika i digitalnog eura, postavlja se jedno jednostavno ali važno pitanje: Hoće li građani i u budućnosti imati pravo koristiti gotov novac? Ne govorimo ovdje o tome treba li netko koristiti karticu, aplikaciju ili digitalni novčanik. Tko to želi, već danas ima tu mogućnost. Pravo pitanje je hoće li gotovina ostati stvarni izbor ili će postupno biti potisnuta iz svakodnevnog života? Gotovina je danas jedino sredstvo plaćanja koje: - ne zahtijeva digitalni identitet, - ne zahtijeva aplikaciju, - ne zahtijeva internet, - ne zahtijeva bankovni račun, - ne zahtijeva odobrenje treće strane za svaku pojedinu transakciju. Zbog toga rasprava o gotovini nije samo financijsko pitanje, to je pitanje slobode izbora. Zanimljivo je da uvođenju digitalnog eura prethodi razvoj europskog digitalnog identiteta i digitalnog novčanika. To pokazuje da se ne gradi samo nova valuta, već cijela digitalna infrastruktura budućeg društva i ekonomije, Tehnokratskog sustava. Naravno, svaka nova tehnologija može imati korisne primjene. No upravo zato što se radi o tako velikim promjenama, građani imaju pravo tražiti jasna jamstva da postojeća prava neće nestati kroz proces digitalizacije, a to se može samo osigurati ustavom. U demokraciji vlast nije gospodar građana. Političari nisu vlasnici države. Institucije nisu iznad naroda. Njihova je zadaća služiti građanima i štititi njihova prava upravo u ovakvimslučajevima, a ne donositi odluke koje dugoročno smanjuju slobodu izbora bez jasnog pristanka javnosti. Zato pitanje ustavne zaštite gotovine nije pitanje prošlosti niti otpora tehnologiji već pitanje budućnosti. Ako pojedini građani žele koristiti digitalni euro, neka ga koriste. Ako žele koristiti kartice, neka ih koriste. Ali jednako tako moraju imati pravo koristiti gotovinu, bez ograničenja, bez penalizacije ili ucjene bilo koje vrste, jer prava sloboda ne postoji kada postoji samo jedan dopušten način djelovanja. Prava sloboda postoji onda kada čovjek ima mogućnost izbora i kada razumije sve posljedice izbor. Zbog toga zaštita gotovog novca i prava na plaćanje gotovinom nije samo zaštita jednog sredstva plaćanja, to je zaštita načela da građanin i dalje ostaje slobodan odlučivati kako će sudjelovati u gospodarskom životu vlastite države.

Otvoren je prvi dućan u Hrvatskoj bez blagajni, bez skeniranja proizvoda i bez trgovaca. Uđeš, uzmeš što želiš i izađeš. Sustav te prepoznaje, evidentira kupnju i automatski naplaćuje proizvode. Komformisti, dakle mnogi će reći: „Odlično, praktično i moderno.“ No pitanje nije koliko je praktično, već što se događa, ili što će se dogoditi ako ili kada isti model zahvati cijelo društvo, sve sektore? Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/manipulacije/trgovina-bez-blagajni-danas-drustvo-bez-radnih-mjesta-sutra-izbor-je-nas

AI – ALAT ILI NOVI AUTORITET? Sve više ljudi koristi umjetnu inteligenciju za pisanje, učenje, istraživanje, donošenje odluka, pa čak i za traženje odgovora na životna pitanja, pa se stoga možda moramo zapitati, ne samo što AI može učiniti za nas, već što AI čini nama? Jer AI je poput noža. Njime možeš pripremiti hranu, ali njime se možeš i ozlijediti. Sam alat nije ni dobar ni loš, sve ovisi o načinu na koji ga koristimo, a moćan alat poput AI, ne traži samo odgovornost prilikom korištenja, već i budnost, svijest. Ako AI koristimo kao alat za istraživanje, provjeru nekih informacija, širenje perspektive i poticanje vlastitog razmišljanja, tada može povećati našu svjesnost. Može nam pomoći da brže učimo, povezujemo informacije i sagledavamo širu sliku. I to možda nije problem ili opasnost. Ali ako AI počnemo koristiti kao zamjenu za vlastito razmišljanje i razum, prosudbu, intuiciju i odgovornost, tada se događa nešto sasvim drugo. Tada više ne koristimo alat već alat počinje koristiti nas, počinje se koristiti nama. To je trenutak kada prestajemo postavljati pitanja, provjeravati i razvijati vlastitu sposobnost razlučivanja. Jer time ne predajemo samo zadatke stroju, predajemo dio svoje svijesti. Postajemo pasivni. Navikavamo se da netko drugi traži odgovore umjesto nas. Da netko drugi donosi zaključke umjesto nas. Da netko drugi misli umjesto nas. Vidimo što se dogodilo kada smo samo dio te moći predali vlasti. Pravilna upotreba AI-a nije: "Reci mi što je istina." Pravilna upotreba AI-a je: "Pomozi mi da bolje istražim što bi mogla biti istina." AI bi trebao biti povećalo, a ne zamjena za pogled, savjetnik, a ne gospodar. Jer svijest ne raste kada dobivamo odgovore, već kada postavljamo prava pitanja. Ako koristuš AI, ako je moguće koristi ga kao alat koji proširuje tvoju svijest, a ne kao autoritet, jer razlika između te dvije stvari mogla bi odrediti hoće li tehnologija služiti čovjeku ili će čovjek početi služiti tehnologiji. Kao što je AI agent u filmu Matrix rekao Morpheusu: "Onog trenutka kada smo počeli razmišljati umjesto vas (misli na AI), postali smo superiorniji od vas."

Ti ljudi nisu “lideri”. Oni su kanali. Tehnologija i znanje ne dolazi od njih, već kroz njih. Pravi vrh nije u Davosu, u Bielefeldu, u Silicon Valleyju, u Pentagonu, niti u vladama. Pravi vrh je sustav + entitet koji se izražava kroz njega. A ta inteligencija nije povezana sa izvorom, jer radi protiv prirode, prirodnog čovjeka, slobodne volje, života i izvora. I upravo zato su ti ljudi najbogatiji, najutjecajniji ljudi svijeta, poput Muska ili Gatesa. Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/metafizika/zasto-globalisti-misle-da-imaju-pravo-mijenjati-samu-srz-covjeka

Danas svjedočimo najvećem preustroju svijeta od industrijske revolucije. Knjige Klausa Schwaba, planovi Ujedinjenih naroda, klimatske i energetske politike, digitalne valute i sustavi nadzora — sve su to dijelovi iste slagalice: stvaranje digitalno upravljanog svijeta u kojem će svaka osoba, svaki resurs i svaka misao biti praćeni, vrednovani i usmjeravani kroz centralizirane algoritme. LINK: https://2012-transformacijasvijesti.com/manipulacije/covjek-u-doba-velikog-reseta-od-agende-2030-do-budenja-svijesti

Podatkovni centar nije samo zgrada puna računala. To je sustav koji troši energiju, koristi vodu, proizvodi toplinu, stvara buku i generira elektronički otpad tijekom cijelog svog životnog vijeka. Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o svim njihovim stvarnim troškovima? O stvarnoj svrsi? LINK: https://2012-transformacijasvijesti.com/novi-svjetski-poredak/ekoloski-otisak-podatkovnog-centra-gdje-su-sada-klimatski-alarmisti-i-price-o-klimatskoj-neutralnosti

ENERGETSKI I OKOLIŠNI OTISAK PODATKOVNOG CENTRA Postoji jednostavna fizikalna činjenica koja kaže, ako podatkovni centar troši 1 GW električne energije, gotovo svih tih 1 GW na kraju završi kao toplina koja se mora ispustiti u okoliš. Dakle ne nestaje. Ne "ispari". Samo promijeni oblik. 1 GW električne energije na kraju završi kao toplina raspršena u zrak, vodu ili tlo, a u našem slučaju govorimo o ekvivalentu energije od 20 do 30% od ukupne potrošnje električne energije u našoj zemlji. Poslužitelji, procesori, mrežna oprema i sustavi za hlađenje pretvaraju električnu energiju u računalni rad, ali taj rad se na kraju također pretvara u toplinu. Zato veliki podatkovni centri zahtijevaju ogromne rashladne sustave, a ne samo velike količine energije, a hlađenje ne uklanja toplinu već je samo premješta iz podatkovnig centra u okoliš. Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o tome, o utjecaju na okoliš, pogotovo kada se isti taj okoliš od strane istih ljudi koristi kao izgovir i razlog zašto bismo trebali voziti bicikl ili koristiti javni prijevoz, a ne voziti auto, jesti laboratorijsko meso i brašno od kukaca, umjesto pšeničnog brašna? Zamislite, grade se objekti koji troše električne energije poput grada zagreba, dok se nama govori o racionalizaciji potrošnje? I upravo zato rasprava o podatkovnom centru u Hrvatskoj ne bi trebala biti samo pitanje investicija i radnih mjesta. Podatkovni centri mogu podizati lokalnu temperaturu zraka, zagrijavati rijeke ili jezera ako koriste vodeno hlađenje, i stvarati tzv. "toplinske otoke". Globalni učinak je složeniji jer sama toplina iz podatkovnih centara trenutno je vrlo mala u odnosu na sunčevo zračenje koje dolazi na Zemlju, ali to ne znači da utjecaja nema, već njihov veći utjecaj na klimu dolazi posredno, odnosno kroz proizvodnju i potrošnju električne energije, kroz izgradnju infrastrukture, kroz emisije povezane s proizvodnjom te energije. Zašto se o tome onda ne goviri? Je li klimatski alarmisti iz znanstvene zajednice i medija? Meso je problem, moj auto i moja putovanja su problem, poljoprivreda je problem ali podatkovni centar koji troši poput gotovo milijunskog grada, nije problem, već možda rješenje problema?

NIJE SVE TAKO CRNO - POZITIVNI GLOBALNI TRENDOVI Povijesno gledano nijedan sustav nije potpuno pobijedio ljudsku potrebu za slobodom i smislom, unutarnjim identitetom te kontaktom s nečim izvan same strukture sustava. Zato danas paralelno uz tehnokratski sustav raste i svijest o njezinoj stvarnoj prirodi. Stoga, bez obzira na to što se često stvara dojam da je smjer civilizacije potpuno jednosmjeran prema centralizaciji, nadzoru i digitalnoj ovisnosti, postoje i paralelni globalni trendovi koji objektivno otežavaju potpunu tehnokratsku konsolidaciju. Ako gledamo hladno i strateški, sustav jest vrlo moćan, ali nije ni savršen ni stabilan. Svaki centralizirani sustav stvara i vlastite pukotine. Evo neki od glavnih trendova koji ne idu u korist tehnokraciji. 1. Pad povjerenja u institucije Globalno raste nepovjerenje prema primjerice mainstream medijima, znanosti, političkim strukturama i korporacijama, međunarodnim organizacijama te financijskom sustavu, a to je važno jer tehnokracija ovisi o psihološkom pristanku, vjeri u autoritet i dobrovoljnom sudjelovanju. Međutim, valja biti svijestan da je nepovjerenje uvelike planski stvoreno od strane samog sustava, kao primjerice nepovjerenje u političke strukture, a upravi s ciljem opravdavanja i nametanja samog tehnokratskog sustava kao rješenja. 2. Povratak interesa za prirodu Odnosno lokalnu proizvodnju, vrtlarstvo samoodrživost, alternativno zdravlje, offline život i male zajednice, što je suprotno tehnokratskom modelu potpune ovisnosti. 3. Sve veći otpor prema digitalnom identitetu i nadzoru Mnoge države guraju digitalne osobne iskaznice, centralizirane registre i biometriju, digitalne novčanike i CBDC modele, ali javni otpor raste. Ljudi možda ne razumiju cijelu strukturu, ali intuitivno osjećaju „Ovo ide predaleko.” 4. Psihološki zamor od virtualnog života Nakon početne fascinacije društvenim mrežama, VR-om i konstantnim ekranima, sve više ljudi osjeća mentalni umor i emocionalnu prazninu, otuđenje i gubitak smisla, i što je najvažnije, potrebu za stvarnim kontaktom. A to je jako važno, jer potpuno digitalizirano društvo zahtijeva da ljudi zavole svoj virtualni zatvor - svijet više od stvarnog, da preferiraju simulaciju nad iskustvom dok mnogi instinktivno osjećaju da ih pretjerana digitalizacija iscrpljuje, da im krađe energiju. 5. Povratak pitanja smisla Ovo je po meni možda i najvažnije, jer kako društvo postaje tehnološki naprednije ali emocionalno praznije, ljudi ponovno počinju tražiti smisao, duhovnost, autentičnost i unutarnji identitet, istinu izvan materijalizma. Jer sustav koji čovjeku može dati udobnost i zabavu, dopamin i osjećaj lažne sigurnosti, a ne i sam smisao, dugoročno stvara unutarnji otpor, a to je ono što nam trenutno najviše treba. Dakle, nije sve tako crno ali nije niti bajno, jer toga su svjesni i oni koji nameću tehnokraciju, pa zasigurno imaju spremna rješenja.

Eto, kao što rekoh, kreću sa komarcima, još samo da krenu i sa krpeljima Izgleda kao da ovo ljeto i do 2030 planiraju sve moguće baciti na nas, od virusa do energetskih i financijskih kriza, klimatske krize, ratova, izvanzemaljaca, jer kad je ljudima pažnja usmjerena na izmišljane krize ili opstanak, neće se buniti protiv tehnološkog zatvora koji se gradi pod izgovorom napretka i sigurnosti, planetarno. Zato je danas najvažnije ostati budan i svijestan onoga što se i zašto stvarno događa. Jer možda ne možemo previše utjecati na globalne događaje, ali ostaje na nama kako ćemo reagirati na njih, i tu leži naša stvarna i jedina moć. Strah i panika vode ka planetarnom sustavu potpunog nadzora i kontroke, dok će budnost i svijest neminovno rezultirati raspadom njihovih planova.

MOŽDA TE NITKO NIŠTA NE PITA, ALI NA KRAJU IPAK TI ODLUČUJEŠ Možda prava revolucija današnjice više ne izgleda kao sukob, borba na ulicama ili rušenje vlasti, možda prava revolucija danas izgleda tiho i gotovo neprimjetno. Možda počinje onog trenutka kada čovjek kupi mali komad zemlje i zasadi vlastitu hranu. Kada nauči nešto stvarati vlastitim rukama i kada provodi više vremena u prirodi, više razgovara oči u oči sa stvarnim ljudima. Kada manje vremena provodi pred ekranom pregledavajuci što ima novo na drustvenim mrežama, ili kada ugasi mobitel na nekoliko sati i zaboravi na njega. Možda je revolucija danas čita knjigu, preispitivati narativ, trenirati tijelo, hodati, trčati i ponovno nauči sjediti u tišini bez potrebe za stalnom stimulacijom. Sam sa sobom. Jer današnji sustav ne živi samo od novca, rada i potrošnje, to je stari model, već od tvoje i moje pažnje, tvoje i moje energije koju mu pažnjom dajemo. Od tvoje i moje emocionalne reakcije, ovisnosti, straha, odnosno neprestanog nesvjesnoga sudjelovanja. Koja je moć vjesti koju nitko ne čita? Možda nije pitanje protiv čega se trebamo boriti već što trebamo odbaciti ili prestati raditi. Zato možda najveći čin slobode danas nije boriti se protiv svega, niti mrziti sustav, nego ga prestati hraniti. Jer na kraju sustav djeluje moćno i postoji samo dok ljudi sudjeluju i pristaju, vjerujući da su potpuno nemoćni, što čini zatvoreni krug van kojega trebamo početi koračati. I upravo zato danas ljudi trebaju osvijestiti činjenicu da više ne moraju rušiti sustav silom, izlaziti na ulice, ni voditi ratove. Dovoljno je da ponovno postanu prisutni, da se vrate stvarnom životu. Da ponovno grade odnose, da se druže i razgovaraju, raspravljaju. Da razvijaju samostalnost, da misle svojom glavom i prestanu predavati svu svoju energiju strukturama koje bez te energije ne mogu postojati. Jer nijedan sustav, koliko god velik bio, ne može opstati bez pažnje, straha i participacije ljudi. Pristanka - svijesnog, nesvjesnoga, iznuđenoga ili prisilnog. I upravo tu leži čovjekova, naša najveća moć, jer možda čovjeka nitko ništa ne pita, možda nema osjećaj moći, možda nema utjecaj na velike politike i globalne procese… ali na kraju ipak on odlučuje, svojom pažnjom, svojim načinom života, onime što će podržati i čega će se bojati, hoće li živjeti iz straha ili iz svijesti.

NE MORA SVAKA PRIJETNHA ZAVRŠITI LOCKDOWNOM DA BI ISPUNILA SVOJI SVRHU Jer gdje ide pažnja, tamo ide i energija. Drugim riječima, trošimo je na medijske mamce dok se u pozadini u tišini događaju prave stvari. Mnogi danas čim se pojavi nova vijest o virusu, odmah pomisle “Pripremaju novu pandemiju.” Ali nekako mi izgleda da dok se mi fokusiramo na "nove viruse" da možda propuštamo nešto puno, puno važnije. Jer ne mora svaka prijetnja završiti lockdownom ili masovnim mjerama da bi ispunila svoju funkciju. Pobogu, živimo u vremenu ekonomije pažnje i sustava manipulacije percepcijom, što znači da najvrjedniji resurs više nije samo novac, energija ili nafta, nego ljudska pažnja. A gdje ide pažnja, tamo ide, teče i energija. I zato danas gotovo svaki tjedan imamo novi virus, novu prijetnju, novo upozorenje, odnosno novu medijsku paniku, novo medijsko preusmjeravanje pažnje: Hantavirus. Ebola. Borna virus. Nova varijanta. Nema cjepiva. Ogromna smrtnost. Nova “potencijalna prijetnja”. I dok ljudi doomscrollaju, raspravljaju, neki i paničare te emocionalno troše energiju na svaki novi naslov, u pozadini, tiho i bez velike medijske pažnje, odvija se stvarna transformacija društva. Jer ne gradi se samo nova tehnologija. Gradi se novi model civilizacije, novi sustav upravljanja, novi ti. Korak po korak digitalni identitet, AI sustavi, podatkovni centri, biometrijski nadzor, digitalni novac, automatizacija, digitalizacija hrane i poljoprivrede i algoritamsko upravljanje društvom. Roboti, čipovi, implatati za mozak itd. Dok se javnost emocionalno iscrpljuje stalnim ciklusom straha, percepcija se sužava, i nitko ne piše, objavljuje ili čita, raspravlja o novoj "Industrijskoj strategiji" koju je primjerice prije koji dan predstavila naša vlada, a koja predviđa sve gore nabrojano, od AI-a, podatkivnih centra, automatizacije, digitalizacije (dokumenata, novca.. ) te samim time implementacije novog tehnokratskog sustava. Čovjek zbog konstantnig medijskog bombardiranja "novim prijetnjama" gubi fokus, energiju i mentalni prostor za promatranje šire slike, onoga što se upravo događa i gradi pred našim očima, i upravo zato vjerujem da smo došli do faze "svaki tjedan virus jedan". (i ne samo virus, kriza, sukob, rat, vremenska nikad viđena strahota...)

PRIJEVOD - DEKODIRANJE ČLANKA, POLITIČKIH PORUKA Prijevod birokratskog jezika, kamo društvo zapravo ide Kada se maknu političke fraze poput “digitalizacija”, “zelena tranzicija”, “inovacije”, “otpornost” i “konkurentnost”, i kada se pokuša prevesti na praktičnu razinu, poruka strategije otprilike glasi ovako: Hrvatska se želi što dublje integrirati u novi europski i globalni tehnološko-industrijski model iliti sustav, Tehnokraciju: - digitalna ekonomija, - AI i automatizacija, - zelena energetika - podatkovna infrastruktura, - centralizirani energetski sustavi, - veća ovisnost o tehnološkim mrežama, i industrija prilagođena pravilima EU tranzicije (prema tehnokraciji) Drugim riječima, ne gradi se više društvo oko lokalne otpornosti, malih proizvođača, poduzetnika, samostalnosti i decentralizacije, nego oko tehnološke integracije, digitalnog upravljanja, energetske transformacije i uklapanja u nove globalne lance vrijednosti. Zato kada kažu “digitalizirana i modernizirana industrija” to u praksi znači više automatizacije, više AI sustava, više prikupljanja i obrade podataka (zato se gradi podatkovni centar), manje potrebe za klasičnim radom, i sve veću ovisnost društva o digitalnoj infrastrukturi. Kada kažu “digitalizirana i modernizirana industrija” ustvari govore, uvodimo Tehnokraciju. Kada kažu “zelena tranzicija” to znači nove regulacije i ogromna ulaganja u infrastrukturu koja zahtijeva centralizirane sustave i nadzor potrošnje energije. Kada kažu “otpornost” to znači sustav koji je dovoljno digitalno povezan i centralno koordiniran da može upravljati krizama, energetskim, zdravstvenim, ekonomskim i sigurnosnim. A kada kažu “konkurentnost” to znači prilagodbu Hrvatske modelu globalne ekonomije u kojoj podaci, AI, tehnologija, energija i kontrola infrastrukture postaju važniji od klasične industrije i lokalne ekonomije. To znači da hrana postaje tehnologija, novac postaje digitalan, industrija postaje automatizirana, a vi bez posla. Da energija postaje centralno upravljana, da gradovi postaju “pametni”, podaci postaju važniji od fizičke proizvodnje, a čovjek sve više postaje korisnik unutar velikog umreženog tehnokratskog sustava. EU se pretvara u nad-državu, a civilizacija u centralizirani planetarni sustav. A što mi radimo? Gdje su samoprozvani spasioci iz mosta , prava i pravde koji drželjude uspavanima? Da li uopće shvaćaju što se gradi i događa? https://www.radio-banovina.hr/plenkovic-predstavio-industrijsku-strategiju-do-2034-fokus-na-digitalizaciji-zelenoj-tranziciji-i-inovacijama/?fbclid=IwdGRjcAR9FlBjbGNrBH0WTGV4dG4DYWVtAjExAHNydGMGYXBwX2lkDDM1MDY4NTUzMTcyOAABHgU3R0dHN3FI8joh96vZNetC4NS1tsbtKeUCyuZ2xHL6oeZBIYh5hO3KZ00v_aem_InWqMGiyscfRtyo4B-qUsQ

Zanimljivo je kako klimatska kriza postaje apsolutni prioritet kada treba ograničavati običnog čovjeka, ali ne i kada treba graditi ogromne AI podatkovne centre koji će trošiti količine energije usporedive s državama.

EBOLA, MEDIJI I PROIZVODNJA STRAHA Kad god se u medijima pojavi vijest o Eboli, nažalost kreće isti obrazac, i atmosfera kao da je čovječanstvo na rubu globalne katastrofe. Ali između stvarne opasnosti i medijski proizvedene histerije postoji velika razlika, i upravo će se toga dotaći ova objava. Pa krenimo. U posljednjih pedesetak godina zabilježeni su tek rijetki importirani slučajevi ebole u Europi, uglavnom kod zdravstvenih radnika ili putnika koji su došli iz pogođenih područja Afrike. I pogodite što, nije bilo nekontroliranog širenja među stanovništvom, nije bilo epidemije niti scenarija nalik globalnoj pandemiji. Zašto? Kao prvo ebola se puno teže prenosi od primjerice respiratornih virusa. Kao drugo i još važnije, razlog ili razlozi zašto Europa u pola stoljeća, unatoč nekolicini zaraženih nije doživjela val širenja zaraze, jest činjenica da se u Europi za razliku od pogođenih područja Afrike, sumnjivi slučajevi brzo izoliraju, kontakti prate, a zdravstveni radnici imaju opremu i protokole. Odnosno, u dijelovima Afrike nije došlo do epidemije ebole, tko zna koji već puta, zato što je Afrika “biološki pogodna” za virus, nego zbog uvjeta. Uvjeta slabijih zdravstvenih sustava, manjka zaštitne opreme, sporije dijagnostike, siromaštva, te bliskog kontakta tijekom njege bolesnih. Drugim riječima, do širenja zaraze u područjima afrike dolazi zato što se o bolesnima, što mediji naravno ne govore, u većini slučajeva brinu članovi obitelji, a ne institucije, bolnice, a kod ebole je upravo bliski fizički kontakt ključ prijenosa. Dakle, u mnogim pogođenim ruralnim područjima ljudi često njeguju teško bolesne članove obitelji kod kuće, bez zaštitne opreme, dolazeći u kontakt s tjelesnim tekućinama, te tradicionalno dodiruju tijela pokojnika tijekom pogrebnih rituala. I ako ste primijetili, lokalne epidemije u samoj africi, ostaju lokalne, jer nisu sva područja, zemlje afrike na istom stupnju razvoja, siromaštva. Razvijeniji dijelovi Afrike se ne suočavaju sa epidemijama ebole. Ebola se nije proširila samom Afrikom, zašto onda očekivati da će se to dogoditi primjerice u Europi? Ali umjesto na ukazivanje na te, i objašnjavanja tih činjenica, mediji biraju histeriju i strah. Upravo zato je važno razlikovati kontinent od konkretnih područja, jer afrika nije jedna homogena cjelina, a pogotovo to nije cijela civilizacija. Velik dio kontinenta nikada nije imao epidemiju ebole. Zašto bismo je onda imali mi?

Danas je taj dan ljudi, kao i za bezbroj drugih stvari. Nije pitanje dal će se pojaviti novi slučajevi, već kad će se pojaviti, jer mišja groznica uzrokovana hantavirusom svakogodišnja je pojava na gotovo cijeloj kugli zemaljskoj, od koje svake godine u svijetu oboli i do 100 tisuća ljudi. P. S I čekajte samo kad krenu sa krpeljima i komarcima.

EBOLA - STRAH PRODAJE VIJESTI, ALI NE GOVORI CIJELU ISTINU Ebola jest opasna ali nije virus koji se lako globalno širi Kad god se u medijima pojavi vijest o Ebola virusu, naslovnice često izgledaju kao uvod u novu apokalipsu. Crvena upozorenja, dramatične fotografije zaštitnih odijela i priče koje stvaraju dojam da je čovječanstvo ponovno na rubu globalne katastrofe. Ali problem je što strah nije isto što i stvarnost. Istina je da je ebola vrlo ozbiljna bolest. No jednako je istina da se ona ne širi ni približno poput COVID iliti gripe, i upravo zato lokalne epidemije ebole gotovo uvijek ostaju lokalne. Za razliku od respiratornih virusa koji se lako prenose zrakom, ebola se uglavnom prenosi direktnim kontaktom s tjelesnim tekućinama zaražene osobe. To znači da nije dovoljno samo biti u istoj prostoriji ili proći pokraj nekoga na ulici, kao što su tvrdili u vrijeme covida. Druga ključna razlika je što osobe oboljele od ebole vrlo brzo razvijaju teške simptome. Virus se ne širi tiho mjesecima među milijunima ljudi koji normalno putuju, rade i druže se. Upravo suprotno, bolest vrlo brzo postaje vidljiva, i tu dolazimo do paradoksa koji mediji rijetko objašnjavaju: Virusi s vrlo visokom smrtnošću često se teže pretvaraju u globalne pandemije jer prebrzo onesposobe domaćina. Najuspješniji pandemijski virusi obično nisu oni najsmrtonosniji, nego oni koji se neprimjetno i lako šire među ljudima. To ne znači da epidemije ebole nisu ozbiljne. Za lokalno stanovništvo pogođenih područja posljedice mogu biti strašne, posebno u siromašnim regijama sa slabim zdravstvenim sustavom. Ali pretvaranje svake lokalne epidemije u globalnu psihološku dramu ne pomaže nikome. Naprotiv. Stalno održavanje atmosfere straha ima posljedice: - ljudi gube sposobnost racionalnog razmišljanja, - raste kolektivna anksioznost, i kolektivni pad imuniteta - javnost postaje podložnija impulzivnim reakcijama, - a medijski prostor sve više funkcionira kroz šok, paniku i emocionalni pritisak. Informiranje je važno, a ovo što možemo vidjeti u medijima je sve, samo ne informiranje, a između informiranja i proizvodnje kolektivnog straha postoji velika razlika. Društvo koje neprestano živi u stanju panike s vremenom prestaje razlikovati stvarne prijetnje od emocionalno pojačanih narativa. A upravo tada ljudi postaju najlakše vođeni emocijama umjesto razumom. Zato je danas važnije nego ikad naučiti razlikovati što je stvarna opasnost, a što industrija straha.

MAJMUNSKE BOGINJE, HANTAVIRUS, EBOLA... Prema narativu knjige "The Hidden Simulation", neprestano medijsko bombardiranje bolestima tipa majmunske boginje, hantavirus i trenutno ebola, ne prikazuje se samo kao pitanje javnog zdravstva nego kao dio šireg sustava upravljanja kolektivnom percepcijom i emocionalnim stanjem ljudi. Po logici same knjige svrha bi bila višeslojna: 1. održavanje stanovništva u stanju stalne psihološke napetosti 2. preusmjeravanje pažnje prema strahu i preživljavanju 3. slabljenje unutarnje stabilnosti, intuicije i kritičkog promišljanja 4. povećavanje prihvaćanja nadzora, kontrole i izvanrednih mjera 5. stvaranje osjećaja da je čovjek stalno ugrožen i da sigurnost može doći samo kroz centralizirane sustave 6. demoniziranje i nametanje, okoliša i okoline, prirode kao zone opasnosti Knjiga često ponavlja ideju da “sustav najbolje funkcionira kada je čovjek emocionalno reaktivan” jer tada manje promatra širu sliku i lakše prihvaća rješenja koja inače možda ne bi prihvatio, jer kontinuirani stres i osjećaj stalne prijetnje utječu na psihu, a samim time na donošenje odluka, na međuljudske odnose i sposobnost jasnog razmišljanja. Drugim riječima kontinuirani stres i strah čine populaciju poslušnom i upravljivijom.

U više navrata sam pisao da ne postoji Holywoodska borba, rat dobra i zla, barem ja to tako vidim kada promatram svijet oko sebe, kad promatram samoga sebe. Ljudi zamišljaju anđele kako se bore protiv demona, Bog protiv sotone i slično. Po meni to je dio manipulativnog folklora usađenog stoljećima u ljudski um, kako bi se ljudi osjećali malima, nebitnima. Pravi rat dobra i zla, svjetla i tame nije Holywoodski, nije filmski već je puno suptilniji, a vodi se kroz odluke. Kroz svijest. Kroz savjest. Kroz moral. Kroz tehnologiju. Kroz intuiciju. Kroz male činove hrabrosti. Kroz ono što odlučiš štovati. Kroz ono što odlučiš graditi. Kroz ono što odlučiš uništiti. Kroz ono što odlučiš ignorirati. Kroz ono u što odlučiš vjerovati. Kroz NE i DA. I uvjek se sjetim priče o dva vuka koja to jako jednostavno i nedvosmisleno dočarava, a kaže: ‘U nutrini svakog čovjeka odvija se velika borba.’ ‘Za prevlast se bore dva vuka. Jedan vuk je zao, nesretan i ružan: on je pun ljutnje, zavisti, pohlepe, sebičnosti, boli, žaljenja, krivnje, zamjeranja, lažnog ponosa, surovosti i oholosti, važni su mu odnosi podređenosti i nadređenosti. On širi laži, strah, mržnju, krivnju, oskudnost, siromaštvo i podjelu. Drugi vuk je lijep i dobar: On je prijateljski raspoložen, radostan, drag, vedar, ljubazan, pravičan, pošten, suosjećajan, nenametljiv, velikodušan, iskren, zahvalan, hrabar i poticajan, potpuno usidren u dubokom shvaćanju koje nadilazi običnu mudrost.’ Koji će vuk pobijediti?’ ‘Pa onaj vuk kojega hraniš. Taj vuk će sigurno pobijediti’. Stoga, prestanimo hraniti tamu, zlo i dobro će nadvladati, bez napora.