Transformacija Svijesti

Ljudi sa najviše novca ulažu u svijet u kojem novac navodno gubi smisao. Zašto? Što vrijedi više od novca? Posljednjih godina sve češće slušamo kako će umjetna inteligencija i roboti promijeniti svijet. Govori se da će preuzeti velik dio poslova koje danas obavljaju ljudi, da će proizvoditi brže, jeftinije, preciznije i učinkovitije. Tehnološki lideri poput Elona Muska, najbogatijeg čovjeka na svijetu, otvoreno govore kako bi umjetna inteligencija ljudski rad već za deset godina učiniti gotovo nepotrebnim, a univerzalni temeljni dohodak (UBI) načinom na koji će, i od čega ljudi živjeti. Ako je to doista smjer u kojem idemo, nameće se jedno jednostavno pitanje. "Ako u budućnosti novac više neće imati današnju ulogu, zašto najbogatiji ljudi svijeta ulažu u infrastrukturu koja tu budućnost treba omogućiti, a njihovo bogatstvo učiniti bezvrijednim?" Zašto se vodi utrka za vlasništvom nad umjetnom inteligencijom, ako vlasništvo u budućnosti neće postojati, barem prema riječima Klausa Schwaba? Zašto najveći investicijski fondovi i najbogatiji ljudi svijeta žele biti upravo na čelu te promjene? Možda zato što će vlasništvo ipak postojati, samo ne za nas. Zato što će novac, vrijednost i bogatstvo, moć promijeniti oblik, i postati sama infrastruktura civilizacije. Ako roboti jednog dana proizvode gotovo sve, tko će biti vlasnik robota? Ako umjetna inteligencija upravlja proizvodnjom, tko će biti vlasnik umjetne inteligencije? Ako digitalna infrastruktura i podatci postanu novo bogatstvo, tko će biti njihov vlasnik? Jer kroz cijelu povijest čovječanstva nije bilo presudno samo što se proizvodi, presudno je bilo i tko posjeduje sredstva kojima se proizvodi. Nekada su to bila polja. Zatim tvornice. Kasnije nafta. Danas su to sve više podatkovni centri, računalni čipovi, algoritmi i umjetna inteligencija. Zato najveće pitanje njihove vizije budućnosti nije hoće li umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka, već tko će biti vlasnik svijeta koji umjetna inteligencija stvara i kojim upravlja? Tehnologija mijenja način na koji živimo, a pitanje "tko ima moć nad tehnologijom" važnije je od same tehnologije. I možda je upravo sada pravo vrijeme da počnemo postavljati to i takva pitanja.

Nafta i plin, sve ono što pokreće današnju industriju i civilizaciju je na udaru, slučajno? Paralelno s time 4 industrijska revolucija je u punom zamahu: AI, 6G, podatkovni centri, digitalizacija, automatizacija, robotizacija... Slučajno? Elon Musk javno govori kako će AI zamijeniti ljude, što je dio 4 industrijske revolucije. Kako će novac u kontekstu toga postati beznačajn. Kako će ljudi živjeti od univerzalnog temeljnog dohotka. Dakle ljudi neće stvarati dobit, proizvoditi, osiguravati vlastitu egzistenciju svojim radom, već će ovisiti o kome, državi? Korporaciji? Tko će biti vlasnik svega, imati potpuno pravo na resurse? Da li će države uopće više imati funkciju, ili će samo formalno postojati? Koja je pozicija čovjeka u tom i takvom društvu, postoji li izbor, sloboda?

Još jedan registar. Još jedna evidencija. Još jedno prikupljanje podataka o građanima. A, obrazloženje je zaštita okoliša. I dok se od građana traži da prijavljuju čime griju svoje domove, dok se popisuju kućna ložišta i govori o njihovom utjecaju na okoliš, istodobno najveći svjetski izvori emisija i potrošnje resursa često ostaju izvan fokusa javne rasprave. Dok ratovi spaljuju goleme količine goriva. Dok gore rafinerije, skladišta nafte i industrijski pogoni. Dok podatkovni centri troše količine električne energije i vode usporedive s potrebama gradova. Dok privatni zrakoplovi i megajahte troše višestruko više goriva nego što će prosječno kućanstvo potrošiti tijekom godina. Građani se s pravom trebaju zapitati: Zašto se najveći naglasak stavlja upravo na njihove peći, kamine i kotlove? Na ono što jedu i kako putuju? Nitko razuman neće osporiti da je čist zrak važan. Nitko ne tvrditi da onečišćenje treba ignorirati, ali javne politike trebale bi biti zdravorazumske i dosljedne. Jer doko se od građana očekuju nova pravila, registri ovog i onog te obveze u ime zaštite okoliša, EU i Hrvatska umjesto diplomacije i zagovaranja mira, financiraju razaranje tankera, naftnih postrojenja i rafinerija, dakle spaljivanje nafte i plina za kojeg tvrde da mi ne bi trebali spaliti kad vozimo auto ili kuhamo ručak, jer time zagađujemo okoliš. Kako točno skladišta nafte, tankeri i rafinerije koje gore pomažu smanjenju zagađenja, okolišu? Kako točno tome pridonose podatkovni centri koji se grade i planiraju graditi uz vašu dozvolu?

Ako trgovina može odbiti gotovinu, postoji li pravo na gotovinu ili samo iluzija tog prava? Zaštitimo gotovinu Ustavom! Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/politika/prijedlog-ustavne-zastite-gotovog-novca-u-republici-hrvatskoj-vrijeme-je-za-ozbiljnu-javnu-raspravu

Zašto bi političari morali imati stroža pravila od građana? Pročitajte prijedlog ustavne zaštite gotovine: https://2012-transformacijasvijesti.com/politika/prijedlog-ustavne-zastite-gotovog-novca-u-republici-hrvatskoj-vrijeme-je-za-ozbiljnu-javnu-raspravu

Digitalna valuta, uključujući digitalni euro ili drugi oblik digitalnog novca, ne može biti programirana na način kojim se ograničava zakonito raspolaganje sredstvima građana niti može biti korištena za diskriminaciju korisnika na temelju načina plaćanja. Članak 8. Država i druga javnopravna tijela ne smiju uvoditi porezne, administrativne ili druge mjere kojima bi se građane izravno ili neizravno prisiljavalo na odustajanje od korištenja gotovog novca. Članak 9. Svatko ima pravo na zaštitu privatnosti svojih zakonitih financijskih transakcija u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, zakonima Republike Hrvatske i primjenjivim pravom Europske unije. Članak 10. Svaka izmjena ovoga Zakona kojom se smanjuje opseg prava zajamčenih ovim Zakonom može stupiti na snagu tek nakon potvrde na državnom referendumu. ZAVRŠNA RIJEČ Gotovina nije samo način plaćanja. Ona predstavlja slobodu izbora, otpornost društva u kriznim situacijama, financijsku uključenost svih građana i određenu razinu privatnosti u svakodnevnom životu. Tehnologija će se razvijati i oblici plaćanja će se mijenjati. To nije sporno. Međutim, upravo zato što se društvo ubrzano digitalizira, potrebno je jasno definirati prava koja želimo sačuvati i za buduće generacije. Povijest pokazuje da se prava najlakše gube kada nisu dovoljno jasno zaštićena. Ako želimo da gotovina ostane stvarni izbor građana, tada njezina zaštita mora biti precizna, provediva i otporna na buduće političke promjene. Ovaj prijedlog nije poziv protiv tehnologije niti protiv digitalnih oblika plaćanja. On je poziv za slobodu izbora. Jer sloboda nije u tome da svi koriste isto sredstvo plaćanja. Sloboda je u tome da građanin može sam odlučiti kako će raspolagati svojim zakonito stečenim novcem. Nadam se da će ovaj prijedlog biti poticaj za ozbiljnu stručnu i javnu raspravu, jer pitanje gotovine nije samo financijsko pitanje. Ono je pitanje ustavnih prava, pravne sigurnosti i odnosa između građanina i države. "Ustav ne postoji da bi štitio prava kada se svi slažu. Ustav postoji da bi štitio prava i onda kada se političke okolnosti promijene."

Prijedlog ustavne zaštite gotovog novca u Republici Hrvatskoj – Vrijeme je za ozbiljnu javnu raspravu (Nije dovoljno reći da štitimo gotovinu. Potrebno je napisati i kako.) "Radni nacrt prijedloga za ustavnu i zakonsku zaštitu gotovog novca u Republici Hrvatskoj Poziv pravnicima, ekonomistima, informatičarima i svim građanima da svojim prijedlozima doprinesu izradi što kvalitetnijeg teksta." Uvodna riječ Posljednjih mjeseci sve se češće govori o zaštiti gotovog novca. Pozdravljam svaku inicijativu koja ide u tom smjeru. Međutim, iskustva drugih država pokazuju da nije dovoljno samo u Ustav upisati pravo na korištenje gotovine. Ako ustavna odredba ostavi ključna pitanja otvorenima, tada njezin stvarni sadržaj može ovisiti o običnim zakonima koje svaka buduća parlamentarna većina može mijenjati. Zato smatram da građani Republike Hrvatske zaslužuju više od deklarativne zaštite. Zaslužuju jasna, precizna i dugoročna pravna jamstva koja će štititi slobodu izbora načina plaćanja bez obzira na političke promjene ili tehnološki razvoj. U nastavku objavljujem prijedlog ustavne odredbe i provedbenog zakona koji može poslužiti kao polazište za javnu raspravu. Nije riječ o konačnom tekstu, nego o prijedlogu koji je otvoren za argumentirane prijedloge, dopune i poboljšanja. Ako već štitimo gotovinu, učinimo to tako da zaštita bude stvarna, a ne samo simbolična. PRIJEDLOG USTAVNOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA Prijedlog izmjene Ustava Republike Hrvatske Članak X. (Pravo na gotov novac) 1. Gotov novac zakonsko je sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. 2. Svaka fizička i pravna osoba ima pravo posjedovati, primati i koristiti gotov novac bez diskriminacije i bez neopravdanih ograničenja. 3. Nitko ne može biti prisiljen koristiti isključivo digitalni ili drugi bezgotovinski oblik plaćanja kao uvjet za ostvarivanje svojih prava ili ispunjavanje svojih obveza. 4. Republika Hrvatska jamči trajno postojanje gotovog novca te njegovu dostupnost na cijelom državnom području. 5. Državna tijela, tijela lokalne i područne samouprave, javne ustanove te pravne osobe koje obavljaju djelatnost od javnog interesa dužne su omogućiti plaćanje gotovim novcem. 6. Bit prava na korištenje gotovog novca ne može se ograničiti niti ukinuti zakonom, uredbom, odlukom ili drugim propisom. 7. Ograničenja korištenja gotovog novca dopuštena su isključivo kada su nužna radi sprječavanja ili procesuiranja kaznenih djela te moraju biti razmjerna, pojedinačno obrazložena i podložna sudskom nadzoru. 8. Nijedna digitalna valuta, uključujući digitalnu valutu središnje banke ili drugo elektroničko sredstvo plaćanja, ne može zamijeniti ili ukinuti pravo građana na korištenje gotovog novca. 9. Svaka izmjena ili ukidanje odredbi ovoga članka stupa na snagu tek nakon što bude potvrđena većinom glasova birača na državnom referendumu. PRIJEDLOG ZAKONA O ZAŠTITI GOTOVOG NOVCA Članak 1. Svrha ovoga Zakona jest trajna zaštita gotovog novca kao sredstva plaćanja, zaštita slobode izbora načina plaćanja, financijske privatnosti i gospodarske slobode građana. Članak 2. Gotov novac mora biti prihvaćen kao sredstvo plaćanja u svim pravnim poslovima na području Republike Hrvatske, osim u slučajevima izričito propisanim ovim Zakonom. Članak 3. Svi trgovci, banke, javne ustanove, tijela državne vlasti i druge pravne osobe koje pružaju robu ili usluge građanima obvezni su prihvaćati gotov novac. Članak 4. Nijedna osoba ne smije biti stavljena u nepovoljniji položaj zato što koristi gotov novac. Članak 5. Država je dužna osigurati dostupnost gotovine putem bankomata, poslovnica i drugih odgovarajućih oblika gotovinskog poslovanja na cijelom području Republike Hrvatske. Članak 6. Nijedna javna usluga, zdravstvena usluga, obrazovna ustanova, prometna usluga ili drugo pravo građana ne smije biti uvjetovano isključivim korištenjem digitalnog sredstva plaćanja. Članak 7.

Medijska kampanja je očito počela. Umjesto da se javnost bavi ključnim pitanjima, sve više se pažnja putem medijskih spinova usmjerava na poruke poput: "nema razloga za strah", "digitalna valuta neće značiti kontrolu", "to je samo modernizacija". No, povjerenje se ne gradi uvjeravanjem nego jasnim pravnim jamstvima. Umjesto spinova i umirivanja javnosti, trebalo bi otvoreno odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja. Poput, hoće li gotovina ostati trajno u opticaju ili će s vremenom postati samo formalna mogućnost? Hoće li pravo na plaćanje gotovinom biti zaštićeno na najvišoj pravnoj razini, primjerice Ustavom – kako nijedna buduća vlast ne bi mogla postupno ukinuti njezinu stvarnu uporabu? Hoće li trgovine, banke, javne ustanove i ostali pružatelji usluga imati zakonsku obvezu prihvaćati gotovinu? Jer ako je mogu odbiti, tada pravo na gotovinu postoji samo na papiru, ne u stvarnosti. Upravo zato mnogi upozoravaju da se ne bi smjele ponoviti situacije u kojima građani, unatoč tome što imaju novac, ne mogu njime platiti određenu uslugu ili događaj. Hoće li vlasti onemogućiti svaki oblik, mogućnost penaliziranja korištenja gotovine? Hoće li digitalna valuta biti programabilna? Ako tehnologija omogućava postavljanje uvjeta korištenja novca – primjerice ograničenja gdje, kada ili za što se može potrošiti, postoje li zakonske zaštite koje bi takvu mogućnost izričito zabranile? Umjesto pretpostavki, važno je razgovarati o tome koje će pravne granice vrijediti, i da li se uopćeo njima razmišlja. Hoće li se na najvišoj razini zaštititi privatnost građana? Hoće li svakodnevna kupnja ostati anonimna ili će svaka transakcija ostavljati digitalni trag dostupan institucijama u skladu sa zakonom? Gdje će biti povučena granica između borbe protiv kriminala i prava građana na financijsku privatnost? To nisu pitanja za teoretičare zavjera. To su pitanja o ustavnim pravima, privatnosti i odnosu građanina i države. Ako je digitalna valuta doista korisna i u interesu građana, tada vlastima kako na razini EU tako i na razini svake članice ne bi trebalo biti teško ugraditi čvrsta ustavna i zakonska jamstva: da gotovina ostaje trajno dostupna, da je trgovci moraju prihvaćati, da se digitalni novac ne može koristiti za proizvoljno ograničavanje zakonitih transakcija, te da se privatnost građana štiti u najvećoj mogućoj mjeri u skladu s pravnim okvirom. Povjerenje se ne traži riječima i propagandom. Povjerenje se gradi zakonima koji vrijede jednako za svaku sadašnju i buduću vlast. Jer ako su takva jamstva moguća, a jesu, zašto se o njima ne govori jednako glasno kao o prednostima digitalne valute? To je pitanje koje zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu, i zato vas molim da podijelite ovaj post kako bi došao do što većeg broja ljudi. "Sloboda i povjerenje ne počivaju na obećanjima da se ovlasti neće zloupotrijebiti. Sloboda počiva na zakonima koji onemogućuju njihovu zlouporabu."

Ako je CO₂ doista najveći problem našeg vremena, zašto su ratovi izuzeti iz glavne klimatske rasprave? Građanima se govori da voze manje, manje griju domove, tuširaju se hladnijom vodom, manje jedu mesa, odriču se automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem, plaćaju sve više "zelenih" nameta i mijenjaju način života kako bi smanjili svoj ugljični otisak. Istovremeno, svijet ubrzano povećava proizvodnju oružja, vojne proračune i intenzitet sukoba. Ako ih već ne zanima smrt tisuća ljudi i razaranje, kako to da ih rat ne brine kao jedna od najvećih ekoloških katastrofa koje čovjek može izazvati? Za proizvodnju oružja potrebne su goleme količine čelika, aluminija i energije. Tenkovi, borbeni zrakoplovi i ratni brodovi troše tisuće litara goriva. Razaraju se gradovi, pale šume, gore rafinerije i skladišta goriva, izlijevaju se nafta i kemikalije, onečišćuju tlo, rijeke i mora. Nakon rata slijedi obnova koja zahtijeva milijune tona cementa i čelika – industrija koje same po sebi spadaju među najveće izvore emisija CO₂. Procjene za rat u Ukrajini govore o više od 200 milijuna tona CO₂ ekvivalenta nastalih od početka invazije do 2025. godine. Pa ipak, EU taj rat financira. Što je sa ratom na Bliskom istoku, potopljenim brodovima, rafinerijama u plamenu? Gdje su masovni klimatski prosvjedi protiv ratova? Gdje su političari i znanstvenici, aktivisti koji svakodnevno upozoravaju na klimatsku krizu, a jednako glasno zahtijevaju prekid sukoba zbog njihova razornog utjecaja na okoliš? Gdje su zahtjevi da se vojne emisije u potpunosti i transparentno prijavljuju, kao što se traži od gospodarstva, poljoprivrede ili građana? To ne znači da države nemaju pravo brinuti o svojoj sigurnosti, ali znači da je legitimno postaviti pitanje dosljednosti. Ako se od običnih ljudi traže odricanja radi smanjenja emisija, dok se istodobno milijarde ulažu u aktivnosti koje stvaraju golem ekološki otisak, tada je opravdano pitati primjenjuju li se klimatska načela jednako na sve, i je li doista najveći problem našeg vremena CO₂? Borba za okoliš ne može biti vjerodostojna ako se najveći izvori razaranja prirode prešućuju zato što su politički ili geopolitički osjetljivi. Jer priroda ne razlikuje CO₂ koji dolazi iz automobila običnog građanina od CO₂ koji nastaje u ratu kojeg pokreću moćnici. Razlika postoji samo u tome o kojem se izvoru govori – a o kojem se šuti.

Od provjere dobi do pristupa internetu samo uz digitalni ID. Od digitalnog ID do potpunog gubitka anonimnisti i privatnosti, slobode. Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/manipulacije/drustvene-mreze-tko-je-stvarno-ovisan-o-kome-i-tko-je-u-poziciji-postavljati-uvjete

“Svaka civilizacija mora odgovoriti na jedno jednostavno pitanje: postoji li dio čovjeka koji ne pripada ni državi, ni tržištu, ni tehnologiji? Ako odgovor postane ‘ne’, tada više ne raspravljamo o privatnosti, nego o samoj prirodi ljudske slobode.” Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/manipulacije/privatnost-posljednje-utociste-slobodnog-covjeka

Tehnokracija ne poznaje privatnost, i dok se mi bavimo ljevicom i desnicom, ustašama i partizanima, sa prošlosti, pred našim nosom privatnost nestaje. A gubitak privatnost nije samo pravo da nešto zadržimo za sebe, to je prostor u kojem možemo razmišljati, istraživati, razgovarati, donositi odluke i biti ono što jesmo bez osjećaja da nas netko neprestano promatra, procjenjuje ili bilježi, zato gubitak privatnosti nije samo gubitak "tajni", to može biti i postupni gubitak slobode, autonomije i kontrole nad vlastitim životom. Privatnost nije privilegija onih koji imaju što skrivati, privatnost je jedan od temelja slobodnog čovjeka.

THE AGENTIC STATE - Digitalni identitet: temelj svega Ako je "The Agentic State" mozak buduće digitalne države, što je njezin temelj? Odgovor je vrlo jednostavan. Digitalni identitet. Bez njega umjetna inteligencija ne može sa sigurnošću znati kome pruža uslugu, čije podatke obrađuje ili u čije ime donosi određene odluke. Zato se digitalni identitet često predstavlja kao pitanje praktičnosti. Jedna prijava. Jedan račun. Jedan digitalni novčanik. Jedan pristup svim javnim uslugama. Na prvi pogled to možda zvuči sasvim razumno, ali postavimo jedno drugo pitanje. Što se događa kada se gotovo svi aspekti života počnu oslanjati na jedan jedinstveni digitalni identitet? Zdravstvo. Obrazovanje. Porezi. Banke. Socijalna prava. Potpisivanje dokumenata. Komunikacija s državom. Digitalna valuta. Jer ako sve prolazi kroz isti identitet, tada on više nije samo sredstvo identifikacije, on postaje ključ za sudjelovanje u društvu, a kada postoji jedan ključ, uvijek postoji i mogućnost da se ograniči njegov pristup. Ne tvrdim da će se to dogoditi, ova činjenica je dovoljno strašna i bez te tvrdnje, ali pitam: Jesmo li kao društvo dovoljno razgovarali o tome što znači kada jedan sustav postane ulazna točka za gotovo sve? Jesmo li uopće razgovarali? Da li nas se išta pitalo prije nego li se počeo raditi na ovakvim ehnologijama i rješenjima? Odakle i od koga ove ideje uopće dolaze? Jer nisu vlade te koje su prve počele spominjati digitalni ID, već UN i Bill Gates, WEF, Klaus Schwab i drugi.

The Agentic State – država koja razmišlja umjesto čovjeka? Iliti država kojom upravlja AI? Većina ljudi nikada nije čula za dokument pod nazivom "The Agentic State". Ono što na prvi pogled zvuči kao još jedan tehnički dokument o umjetnoj inteligenciji, kada ga pažljivije pročitate, postaje jasno da se ne govori samo o novoj tehnologiji, nego o potpuno novom modelu funkcioniranja države. O potpuno novom sustavu. Vizija je jednostavna. Državna administracija više neće čekati da građanin podnese zahtjev, već će umjetna inteligencija sama povezivati registre, analizirati podatke, komunicirati s drugim sustavima i pokretati postupke. Sve bi trebalo biti brže, jednostavnije i učinkovitije. Da, nakon godina iskustva spore, trome i skuoe birokracije, to zvuči privlačno, ali svaka tehnologija koja povećava učinkovitost istodobno povećava i mogućnost zlouporabe, o čemu se uopće ne govori. Zato pitanje nije samo što automatizirani sustav može učiniti, nego što bi netko jednog dana mogao učiniti tim sustavom, jer ako istodobno promatramo razvoj i implementaciju digitalnog identiteta, digitalnih valuta središnjih banaka, pametnih gradova, umjetne inteligencije, interneta stvari, digitalizacije zdravstva, automatizacije državne uprave i sve većeg povezivanja različitih baza podataka, teško je ne primijetiti da svi ti projekti idu u istom smjeru, odnosno prema sve većoj međusobnoj povezanosti. Sama po sebi, povezanost možda nije problem, problem nastaje kada jedna infrastruktura počne objedinjavati identitet, financije, zdravstvene podatke, komunikaciju s državom, promet, energiju i druge aspekte života, jer tada definitivno više ne govorimo samo o digitalnim uslugama, već govorimo o infrastrukturi koja tehnički omogućuje vrlo širok nadzor i upravljanje, i to u realnom vremenu, a takva infrastruktura stvara mogućnosti koje dosad nisu postojale, a o kojima su brojni diktatori mogli samo sanjati. Povijest nas uči da se gotovo svaka tehnologija koja omogućuje veću kontrolu prije ili kasnije se pokuša iskoristiti upravo u tu svrhu, jer se vlast i moć uvijek suočavaju s iskušenjem da koriste dostupne alate. I zato pitanje nije samo vjerujemo li današnjim političarima, već i kakve mogućnosti i ovlasti ostavljamo sutrašnjim političarima? Jer zakoni se mijenjaju. Vlade se mijenjaju. Krize dolaze i prolaze, ali jednom izgrađena infrastruktura vrlo rijetko nestaje, i upravo zato danas nije najvažnije pitanje koliko je umjetna inteligencija pametna, već koliko ćemo mi ostati slobodni unutar tog i takvog sustava, sa kojim i kakvim mogućnostima utjecaja na takav sustav, ukoliko dozvolimo da se izgradi? Uskoro objavljujemo drugi dio, naziva: "Digitalni identitet: temelj svega"

ZAŠTO JE USTAVNA ZAŠTITA GOTOVINE I PLAĆANJA GOTOVINOM DANAS VAŽNIJA NEGO IKAD Dok se diljem Europe ubrzano razvijaju projekti digitalnog identiteta, digitalnih novčanika i digitalnog eura, postavlja se jedno jednostavno ali važno pitanje: Hoće li građani i u budućnosti imati pravo koristiti gotov novac? Ne govorimo ovdje o tome treba li netko koristiti karticu, aplikaciju ili digitalni novčanik. Tko to želi, već danas ima tu mogućnost. Pravo pitanje je hoće li gotovina ostati stvarni izbor ili će postupno biti potisnuta iz svakodnevnog života? Gotovina je danas jedino sredstvo plaćanja koje: - ne zahtijeva digitalni identitet, - ne zahtijeva aplikaciju, - ne zahtijeva internet, - ne zahtijeva bankovni račun, - ne zahtijeva odobrenje treće strane za svaku pojedinu transakciju. Zbog toga rasprava o gotovini nije samo financijsko pitanje, to je pitanje slobode izbora. Zanimljivo je da uvođenju digitalnog eura prethodi razvoj europskog digitalnog identiteta i digitalnog novčanika. To pokazuje da se ne gradi samo nova valuta, već cijela digitalna infrastruktura budućeg društva i ekonomije, Tehnokratskog sustava. Naravno, svaka nova tehnologija može imati korisne primjene. No upravo zato što se radi o tako velikim promjenama, građani imaju pravo tražiti jasna jamstva da postojeća prava neće nestati kroz proces digitalizacije, a to se može samo osigurati ustavom. U demokraciji vlast nije gospodar građana. Političari nisu vlasnici države. Institucije nisu iznad naroda. Njihova je zadaća služiti građanima i štititi njihova prava upravo u ovakvimslučajevima, a ne donositi odluke koje dugoročno smanjuju slobodu izbora bez jasnog pristanka javnosti. Zato pitanje ustavne zaštite gotovine nije pitanje prošlosti niti otpora tehnologiji već pitanje budućnosti. Ako pojedini građani žele koristiti digitalni euro, neka ga koriste. Ako žele koristiti kartice, neka ih koriste. Ali jednako tako moraju imati pravo koristiti gotovinu, bez ograničenja, bez penalizacije ili ucjene bilo koje vrste, jer prava sloboda ne postoji kada postoji samo jedan dopušten način djelovanja. Prava sloboda postoji onda kada čovjek ima mogućnost izbora i kada razumije sve posljedice izbor. Zbog toga zaštita gotovog novca i prava na plaćanje gotovinom nije samo zaštita jednog sredstva plaćanja, to je zaštita načela da građanin i dalje ostaje slobodan odlučivati kako će sudjelovati u gospodarskom životu vlastite države.

Otvoren je prvi dućan u Hrvatskoj bez blagajni, bez skeniranja proizvoda i bez trgovaca. Uđeš, uzmeš što želiš i izađeš. Sustav te prepoznaje, evidentira kupnju i automatski naplaćuje proizvode. Komformisti, dakle mnogi će reći: „Odlično, praktično i moderno.“ No pitanje nije koliko je praktično, već što se događa, ili što će se dogoditi ako ili kada isti model zahvati cijelo društvo, sve sektore? Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/manipulacije/trgovina-bez-blagajni-danas-drustvo-bez-radnih-mjesta-sutra-izbor-je-nas

AI – ALAT ILI NOVI AUTORITET? Sve više ljudi koristi umjetnu inteligenciju za pisanje, učenje, istraživanje, donošenje odluka, pa čak i za traženje odgovora na životna pitanja, pa se stoga možda moramo zapitati, ne samo što AI može učiniti za nas, već što AI čini nama? Jer AI je poput noža. Njime možeš pripremiti hranu, ali njime se možeš i ozlijediti. Sam alat nije ni dobar ni loš, sve ovisi o načinu na koji ga koristimo, a moćan alat poput AI, ne traži samo odgovornost prilikom korištenja, već i budnost, svijest. Ako AI koristimo kao alat za istraživanje, provjeru nekih informacija, širenje perspektive i poticanje vlastitog razmišljanja, tada može povećati našu svjesnost. Može nam pomoći da brže učimo, povezujemo informacije i sagledavamo širu sliku. I to možda nije problem ili opasnost. Ali ako AI počnemo koristiti kao zamjenu za vlastito razmišljanje i razum, prosudbu, intuiciju i odgovornost, tada se događa nešto sasvim drugo. Tada više ne koristimo alat već alat počinje koristiti nas, počinje se koristiti nama. To je trenutak kada prestajemo postavljati pitanja, provjeravati i razvijati vlastitu sposobnost razlučivanja. Jer time ne predajemo samo zadatke stroju, predajemo dio svoje svijesti. Postajemo pasivni. Navikavamo se da netko drugi traži odgovore umjesto nas. Da netko drugi donosi zaključke umjesto nas. Da netko drugi misli umjesto nas. Vidimo što se dogodilo kada smo samo dio te moći predali vlasti. Pravilna upotreba AI-a nije: "Reci mi što je istina." Pravilna upotreba AI-a je: "Pomozi mi da bolje istražim što bi mogla biti istina." AI bi trebao biti povećalo, a ne zamjena za pogled, savjetnik, a ne gospodar. Jer svijest ne raste kada dobivamo odgovore, već kada postavljamo prava pitanja. Ako koristuš AI, ako je moguće koristi ga kao alat koji proširuje tvoju svijest, a ne kao autoritet, jer razlika između te dvije stvari mogla bi odrediti hoće li tehnologija služiti čovjeku ili će čovjek početi služiti tehnologiji. Kao što je AI agent u filmu Matrix rekao Morpheusu: "Onog trenutka kada smo počeli razmišljati umjesto vas (misli na AI), postali smo superiorniji od vas."