Put pravde i istine طريق العدل والحق

#Šara_ukorava_Šejbanija Poznato je da čudesnom djetetu još nije dovoljno sazrio razum da bi podnio vlastitu poziciju. Nakon što ga je Šara imenovao za ministra vanjskih poslova svoje vlasti, počeo je postupati s zastrašujućom centralizacijom i želi sve držati u svojim rukama. Čak se sukobio s Enesom Hattabom i svim ministarstvima kako bi svaki kontakt s inostranstvom bio ograničen na njega. Ranije sam rekao da je Šejbani zvanično regrutovan 2021. godine. Tada su ga upoznali s projektom Džolanija i dali mu izbor: ili da bude s njima ili ništa. Prihvatio je sve njihove uslove. Nakon oslobođenja počeo je širiti svoje vanjske odnose i uspostavio vlastite kanale, bez Šarinog znanja. Ovo je tekst njihovog razgovora nakon izraelskog bombardovanja aerodroma Abu ez-Zuhur: Šara: „Kako komuniciraš s Izraelom bez mog znanja?“ Šejbani: „Ja sam ministar vanjskih poslova i ja sam odgovoran za sve kontakte s inostranstvom.“ Šara: „Ovo je obavještajni kontakt i to je u mojoj nadležnosti.“ Šejbani: „Ja sam dužan komunicirati s njima i odgovarati im.“ Radi pojašnjenja, Šara sve obavještajne kontakte isključivo drži u svojim rukama, jer su oni osnova, dok političke i diplomatske kontakte ostavlja Šejbaniju. Naprimjer, nakon što se s direktorom stanice CIA-e, MI6-a ili Mossada dogovori o nečemu, zaduži Šejbanija da otputuje, sastane se s ministrom vanjskih poslova neke zemlje, potpiše određeni sporazum i slično. Naravno, budimo jasni: niko ne može doći na vlast bez obavještajne koordinacije sa Zapadom i Izraelom. Ali postoji razlika između koordinacije i podudaranja interesa, s jedne strane, i toga da sebe prodaš njima i ponudiš im sve moguće žrtve kako bi te prihvatili, s druge strane. Također, države uvijek imaju plan A, B i C. Znači, nakon godinu i po dana procijenili su da Šejbani treba imati važnu ulogu u narednoj fazi promjene. Ovdje se vraćamo na rješavanje zagonetke jednačine: Šara – Šejbani – Menaf Nestanak – prelazak – preuzimanje Postoji nešto što je prošlo bez ikakve medijske pažnje, a dogodilo se u isto vrijeme kada i bombardovanje aerodroma Abu ez-Zuhur: Izrael je, u koordinaciji sa Šarinom vlašću, izveo specijalnu operaciju kako bi pronašao posmrtne ostatke posljednjeg izraelskog vojnika i vratio ih. Za informaciju, Hafez Assad i Bašar su godinama otežavali Izraelu i nisu mu predali posmrtne ostatke, već su s njim pregovarali o velikim stvarima. Dok su Šara i Šejbani Izraelu već od prvog mjeseca predali: 1. Koordinate za bombardovanje cjelokupnog sirijskog ratnog vazduhoplovstva. 2. Saradnju u bombardovanju cjelokupne infrastrukture vojne industrije. 3. Tri desantne operacije u Misjafu i Katani, tokom kojih je Izrael odveo stručnjake za proizvodnju raketa i osjetljivu tehničku opremu. 4. Predaju cjelokupnih zaliha hemijskog oružja. 5. Zaokupljanje naroda pričom o pobjedi dok je Izrael zauzimao vrhove planine Šejh. 6. Zaokupljanje naroda sigurnosnim sporazumom s Izraelom i pregovorima u Parizu i Azerbejdžanu, dok je Izrael stigao do tvrđave el-Džendel u blizini Katane, gdje će izgraditi kolonizacijsku bolnicu. 7. Predaju bačvi s nuklearnim materijalom. (O tome ću kasnije detaljno govoriti.) 8. Predaju posmrtnih ostataka trojice izraelskih vojnika i predmeta koji su pripadali Ronu Aradu. 9. Otvaranje i obnovu dvije jevrejske sinagoge u Damasku i Alepu. 10. Odgađanje i odugovlačenje pitanja obnove Džobara dok se ne dogovori emiratska kompanija koja je paravan za izraelsku kompaniju, kako bi preuzela Džobar. Da smo imali nacionalnu vlast, ona bi samo na osnovu pitanja hemijskog i nuklearnog oružja te raketa pregovarala s Izraelom i Amerikom i u najmanju ruku zauzvrat dobila: stvarno i potpuno ukidanje sankcija Siriji, sveobuhvatan fond za obnovu cijele Sirije, povratak polovine Golanske visoravni, predaju Bašara Siriji, potpuno rješavanje pitanja SDF-a, a pitanje Suvejda prvobitno ne bi ni postojalo, jer je nastalo zbog postojanja ove vlasti. Detalji o posmrtnim ostacima izraelskih vojnika Izrael objavljuje da je pronašao posmrtne ostatke posljednjeg nestalog vojnika iz bitke kod Sultana Jakuba. Izraelski mediji, pozivajući se na izraelsku vojsku, jutros su objavili da su pronađeni posmrtni ostaci vojnika Jehude Kaca i vraćeni u Izrael. Time je on posljednji od trojice vojnika nestalih u bici kod Sultana Jakuba u dolini Bekaa u Libanu 1982. godine. Izrael je 2019. godine iz Sirije preuzeo posmrtne ostatke Zaharije Baumela, dok je 2025. godine iz Sirije preuzeo posmrtne ostatke Cvi Feldmana. Time je, nakon 44 godine, zatvoren slučaj trojice vojnika nestalih u toj bici. Izrael objavljuje da je pronašao posmrtne ostatke posljednjeg nestalog vojnika iz bitke kod Sultana Jakuba. Izraelski mediji, pozivajući se na izraelsku vojsku, jutros su objavili da su pronađeni posmrtni ostaci vojnika Jehude Kaca i vraćeni u Izrael. Time je on posljednji od trojice vojnika nestalih u bici kod Sultana Jakuba u dolini Bekaa u Libanu 1982. godine. Izrael je 2019. godine iz Sirije preuzeo posmrtne ostatke Zaharije Baumela, dok je 2025. godine iz Sirije preuzeo posmrtne ostatke Cvi Feldmana. Time je, nakon 44 godine, zatvoren slučaj trojice vojnika nestalih u toj bici. Salih el-Hamavi

Prljavi, zločinački cionistički ministar sjedi s bivšim zarobljenikom otpora u Gazi. Romom Barslavskim. Umjesto da se na zarobljeniku, prema onome što je dostupno, vide tragovi dobrog postupanja prema njemu tokom zarobljeništva, on insistira na tome da potvrdi da je Jevrej koji nosi svu prljavštinu, niskost i moralnu bijedu. Pogledajte samo njegov sadistički, bolesni i zlonamjerni zahtjev upućen još zločinačkijem ministru!

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Allahovom dobrotom i milošću, presudu o pogubljenju Atifa Nedžiba donio je sekularni (nelegitimni) sud u Siriji. Ova presuda predstavlja ubistvo Atifa Nedžiba, a ne kisas nad njim. Presuđeno mu je na osnovu članova 534, 535, 216, 556 i drugih takvih besmislica. Kada bismo na njega primijenili šerijatski kisas, rekli bismo da mu se izriče smrtna kazna na osnovu riječi Uzvišenog Allaha: „U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste se Allaha bojali.“ I Njegovih riječi: „O vjernici! Propisuje vam se kisas za ubijene.“ I riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Onaj kome je ubijen neko ima pravo na izbor između dvije stvari: ili da prihvati krvarinu ili da traži kisas.“ Razlika između kisasa i pogubljenja Sudija koji presuđuje kisasom je nagrađen, pohvaljen i primjenjuje Allahov zakon. A sudija koji presuđuje smrtnu kaznu na osnovu ljudskih zakona je griješan i počinio je zločin ubistva. On je nepravedan, pa ga je Allah učinio sredstvom kojim je kaznio nepravednika kojem je izrekao smrtnu kaznu. Onome ko kaže: „Nema razlike, jer je rezultat isti“, kažemo: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Djela se vrednuju prema namjerama.“ Kada su nevjernici rekli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Trgovina i kamata su isto“, Allah, Uzvišeni, objavio je: „To zato što oni govore: ‘Trgovina je isto što i kamata.’ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.“ Velika je razlika između onoga ko na Zemlji primjenjuje Allahov zakon i izvršava kisas, i nepravednog zločinca koji postupa prema ljudskim zakonima, pa ga Allah učini sredstvom kojim kažnjava zločince, a zatim kazni i njega — bilo na ovom svijetu ili na Sudnjem danu. Zašto ovo govorimo? Šta želimo? Želim od tebe, muslimane, da osudiš ovo zlo koje se dogodilo i kažeš: „Mi ne prihvatamo pogubljenje Atifa Nedžiba, niti Bašara, niti Mahira na osnovu ljudskih zakona, već na osnovu primjene Allahovog zakona.“ Jer kada se na Zemlji počini grijeh, onaj ko mu prisustvuje pa ga prezire ili ga osudi, poput je onoga ko mu nije prisustvovao. A onaj ko mu nije prisustvovao, ali je s njim zadovoljan, poput je onoga ko mu je prisustvovao. Allahu, mi se pred Tobom odričemo presuđivanja među ljudima nečim drugim mimo onoga što si Ti objavio i presuđivanja na osnovu bilo čega drugog mimo Tvog Šerijata. „Jesam li dostavio? Allahu, budi svjedok.“ Šejh Ridvan, Allah mu podario uspjeh.

#مأمون_الحمصي #نخب_العار Kada je političar i aktivista za ljudska prava Mamun el-Homsi još od osamdesetih godina bio protivnik režima, Šejbani, Šara i Enes Hattab još su bili djeca. Ova grupa vjeruje da je svaki opozicioni i nezavisni glas njihov neprijatelj, pa je prirodno da mu otežavaju i koriste zakone režima kako bi mu zaplijenili svu imovinu. Zamislite, ova korumpirana vlast je sprovela odluku koju je donio prethodni režim o zapljeni novca i imovine bivšeg poslanika Mamuna el-Homsija. Pitanje je: gdje su šejh Usama er-Rifa'i, damaski intelektualci i licemjerne „elite revolucije“ kada treba stati uz ovog slobodnog čovjeka? Principi se ne mogu dijeliti. Zašto ste se pobunili protiv režima? Zar prvi razlog nije bila politička sloboda? Kako možete šutjeti na ovo, aktivisti revolucije? A vi, Šarine savjetnici, kako možete prihvatiti da jedan stariji, veliki borac za slobodu mora otvoriti malu tezgu da bi preživio, iako je upravo on trošio svoj novac na „Deklaraciju iz Damaska“ i na opoziciju režimu? Svaki aktivista i svako ko tvrdi da pripada „elitama revolucije“, a prisustvovao je susretu Šejbanija i velikog zločinca Ahmeda Zejdana, licemjer je koji se dodvorava vlasti. Tako mi Allaha, isti ti ljudi će na isti način hvaliti, opravdavati, uljepšavati i podržavati svaku novu vlast koja dođe. Sramota je za svakog revolucionara koji ne stane uz brata Mamuna el-Homsija. Da ova vlast ima i trunke stida, odmah bi poništila odluku prethodnog režima o zapljeni njegove imovine i novca i uputila mu veliki poziv na počast, kao i šejhu pravnika Hejsemu el-Malehu i drugima. Mi, kao opozicija ovoj vlasti, koristimo se njenom glupošću, jer ona sama sebi puca u noge. Svakoga dana raste broj ljudi koji su ogorčeni na nju i koji joj se protive, uključujući i one koji su nama prigovarali kada smo od prvog dana govorili: „O revolucionari, o opozicionari, nemojte predati svoje vratove ovoj vlasti! Tako mi Allaha, primijenit će na vas zločinački model Idliba.“ Sve što sam govorio od prvog mjeseca danas se ostvaruje i ljudi to tek sada počinju otkrivati. Čak je i Musa el-Omer, „prvi ministar uljepšavanja vlasti u arapskom svijetu“, počeo tražiti osnivanje Ureda za pritužbe građana. Salih el-Hamavi

Ured premijera izraelske okupacije, Netanyahua: – Izrael i Sirija su se dogovorili o očuvanju postojećeg stanja u sigurnosnim pitanjima, koje je Sirija bila pred kršenjem dozvoljavajući turskim snagama raspoređivanje u vojnoj bazi u blizini Halepa. – Izrael je više puta upozorio Siriju da bi takvo raspoređivanje predstavljalo prijetnju sigurnosti Izraela. Izrael neće tolerisati prijetnju svojoj sigurnosti. 📌 Na nivou izjava se ne odgovara. Očekujete li od Džulanija da odgovori Jevrejima? Govorio je da će osloboditi Kudus, a pogledajte… Samo neka Palestinci budu pošteđeni njegove izdaje i njegove saradnje, a posebno neka je El-Aksa sigurna…

Šejh Ebu Šuajb el-Misri, egipatski muhadžir u Šamu, već je dugo vremena zatočen u zatvorima Idliba, koje nazivaju „Sednajom“. Još uvijek nije pušten. Način na koji su ga uhapsili Džulanijevi ljudi bio je povezan s njegovim vjerskim i političkim stavovima, u zemlji za koju se pretpostavljalo da je njena revolucija pobijedila… A jesmo li zaista pobijedili? Tako se nadvila tama nasilnika…

🔼🔼🔼 Muhamed Gmira bio je izložen mučenju i premlaćivanju od strane pripadnika Šabihe opće sigurnosti u El-Haffi, na području ruralne Latakije. Radio je kao dobrovoljac u civilnoj zaštiti. Bio je sin šehida Husama Gmire, koji je poginuo u borbama Slobodne sirijske vojske u Guti. Prema svjedocima, slučaj je navodno bio posljedica sumnje. Nakon tri dana pušten je u veoma teškom stanju. Iako je Muhamed molio da ga ne tuku jer je bolovao od hemofilije, ipak su ga pretukli. Zadobio je unutrašnje krvarenje, a zatim je odlukom sudije pušten na slobodu — ali je tada već bilo prekasno. „Šabihe režima.“

Gdje su sinovi razvrata i bluda, među onima koji su mu aplaudirali? Ubili su ga, iako su znali da je bio sin revolucije, a i njegov sin je bio šehid revolucije. Ubili su ga zatvorenici nakon što su ga toliko mučili da je ostao bez vida, dok je bio bolestan i patio od teške bolesti. Ibn el-Haffa je pao kao šehid — ne u zatvorima Sednaje, već u zatvorima Džulanija i pod vlašću zločinca Ebu Ahmeda Hududa. Pokrenuli su istragu tek nakon što su njegove oči zauvijek napustile ovaj svijet… Allah je Onaj koji daje pobjedu.

#Avgustovski_plamen Šer'u je ponuđeno da se dijelovi Libana, od Bekaa do Tripolija, pripoje Siriji, zauzvrat za izlazak iz područja Kunejtre i Dare, čime bi se granice Sirije zaokružile. Krajem augusta će izbiti iskra rata, prema navodno postavljenim planovima. Nije važno koji će biti povod — ulazak Šare u Liban, ulazak Hezbollaha i ostataka Assadovih snaga u Siriju, ulazak iračkih Mobilizacijskih snaga u Deir ez-Zor ili neki unutrašnji događaj. Sve su to mogući povodi za izbijanje rata. Čim izbije iskra rata, „gruda snijega“ će se zakotrljati kroz Siriju, Liban i Irak. Amerika će napasti Iran posebnim i tajnim oružjem koje će Iranu nanijeti veliku štetu, nakon čega će Iran uzvratiti državama u regiji. Revolucionarna garda će kopneno napasti Kuvajt i Bahrein, iračke Mobilizacijske snage ući će u Siriju i Jordan, a Huti će proširiti svoje djelovanje unutar Saudijske Arabije. Amerika je povukla svoje snage iz većine baza u regiji, dok je ostalo nešto sistema i tehničke opreme. Čim se povlačenje završi, Iran će biti napadnut tim oružjem. Amerika će Revolucionarnoj gardi pokazati svoju slabost i predstaviti povlačenje kao posljedicu straha od gubitaka među vojnicima, čime bi se Revolucionarna garda navodno ohrabrila i ponovila Saddamovu grešku — kopnenu invaziju zemalja Zaljeva. Na Katar će biti izveden kopneni desant i preuzet Sjeverni plinski kompleks, dok će UAE biti bombardirani i bit će pogođeni njihovi tornjevi i infrastruktura, ali protiv njih neće biti kopnenih operacija. Ciljevi koje američka „duboka država“ navodno želi postići ovim ratom su: 1. Sunitsko-šiitski rat radi iscrpljivanja obje strane. 2. Uvući Tursku i Pakistan u sukob s Iranom. 3. Finansijski iscrpiti zemlje Zaljeva kako bi zatražile zaštitu Izraela i Amerike. 4. Opravdati izraelsku intervenciju u tim državama pod izgovorom njihove zaštite i oslobađanja od Revolucionarne garde. 5. Krajnji cilj je promjena granica: neke države će proširiti svoje granice, dok će ih druge smanjiti. Što se tiče Sirije, cilj je navodno potkopavanje i slabljenje vlasti Šare. Čim rat izbije u Siriji, navodno će se dogoditi sljedeće: 1. Nacionalna garda će proširiti kontrolu na zapadno selo Suvejde. 2. Iran će snažno bombardirati Damask. 3. SDF će protjerati snage vlasti iz sigurnosnih zona u Hasaki, Kamišliju i Kobaneu. 4. ISIS će iznenada i primjetno pojačati svoje djelovanje u centralnoj Siriji. 5. Iračke Mobilizacijske snage ući će u Deir ez-Zor, a Šarine snage će se iz njega povući. 6. U zavisnosti od razvoja događaja, Alaviti na obali mogli bi se pokrenuti uz rusku podršku, jer su vojne baze još uvijek tamo. A što se tiče Šejbanija, „ne vjerujte njegovim lažima“. Ovo je navodni plan. Postoji li mogućnost da se ne ostvari? Za Iran — ne. Navodno postoji konačna odluka da se sprovede upravo na opisani način. Za Siriju — postoji mala mogućnost da se ne ostvari. Međutim, ako Šara odbije ulazak u Liban, za njega je navodno pripremljen veoma loš scenarij, za koji on dobro zna. Prema ovom tekstu, cijeli plan — od početka do kraja — trebao bi biti sproveden i završen u roku od četiri mjeseca. Salih el-Hamavi

#Lažni_intervju Ovo je članak novinara Husama Džazmatija, koji je veoma detaljno pisao o Al-Džulaniju. Većina onoga što je u njemu navedeno je tačna, uz nekoliko ispravki i komentara: 1. Datumi koje mi je Al-Džulani naveo za svoj drugi odlazak u Irak — krajem 2004. godine — i njegovo hapšenje 14. 5. 2005. godine, isti su datumi koje je naveo i autor članka. 2. Međutim, nakon detaljne provjere utvrdio sam da je drugi put otišao u Irak u petom mjesecu 2005. godine, a uhapšen je u 11. mjesecu iste godine. Šejh iz Damaska koji ga je podučavao tumačenju Kur’ana i pod čijim je utjecajem Al-Džulani postao salafijski džihadista (barem naizgled) zvao se Muhammed Zuhajruddin al-Basiri. Bio je iz naselja Mezze u Damasku i nosio nadimak Ebu Abdullah al-Mizzi. Bio je odgovoran za frakciju Saraya al-Mudžahidin u Siriji, odnosno bio je osoba koja im je slala borce, logističku podršku i drugo. Al-Šara/Al-Džulani sve do drugog razreda srednje škole uopće nije bio religiozno posvećen. Vjerski se angažovao tek u trećem razredu srednje škole, pod utjecajem šejha al-Basirija. Arapski jezik učio je kod al-Basirija. Kada je ušao u zatvore u Iraku, upoznao je Ebu Muslima al-Turkmanija, bivšeg oficira Baasističke partije koji je 1998. godine prebjegao iz Sadamovog režima, a nakon pada Bagdada dao prisegu na vjernost Abu Musabu al-Zarqawiju. Al-Džulani je Ebu Muslimu al-Turkmaniju držao časove arapskog jezika. Između njih se razvila posebna veza koja je na kraju dovela do toga da je Ebu Muslim izvršio ogroman pritisak na organizaciju Islamske države da plati 100.000 američkih dolara kako bi Al-Džulani bio pušten iz zatvora. Nakon što je iračka vlada 2010. godine preuzela zatvore od Amerikanaca, korupcija i mito su postali toliko rašireni da je puštanje zatvorenika uz plaćanje novca postalo relativno lako. Datum njegovog izlaska iz zatvora bio je 21. 3. 2011. godine, dakle samo nekoliko dana nakon izbijanja sirijske revolucije. Al-Džulani je u Siriju ušao 21. 8. 2011. godine, a ja sam bio prvi koji se s njim sastao u Hasaki, 23. 8. 2011. godine. Naime, još od petog mjeseca 2011. godine kontaktirao sam Al-Kaidu i tražio sastanak s osobom koja ima ovlasti za donošenje odluka. Odgovor je bio: „Čekaj.“ Zatim su mi ponudili da otputujem u Irak kako bismo razgovarali o pitanju Sirije. To sam odbio, jer sam više volio da se dogovor napravi direktno s matičnom Al-Kaidom u Afganistanu. Iz Afganistana mi je stigao odgovor da još nemaju nikakav plan ili organizaciju koja se odnosi na područje Šama, odnosno Sirije i okolnog regiona. Također je i ogranak Al-Kaide u Jemenu kasnio s odgovorom. U osmom mjesecu stigla mi je poruka putem privatnog komunikacijskog kanala u kojoj je pisalo da, ako želim koordinirati s njima, postoji osoba koja ima ovlasti za donošenje odluka i koja će za nekoliko dana ući u Siriju. Pitali su me želim li se sastati s njim kako bismo dogovorili saradnju. Prihvatio sam, budući da dogovor s ograncima Al-Kaide u Afganistanu i Jemenu nije bio moguć. Sastanak je organizovan prema uobičajenim sigurnosnim procedurama koje su koristile takve organizacije. Na autobuskoj stanici/terminalu u Hasaki dočekala me je maskirana osoba, koja me je odvezla motociklom do jedne nedovršene zgrade. Ušao sam u jednu prostoriju, a nakon kratkog vremena prešao u drugu sobu. Tamo je bio Al-Džulani. Nosio je bijelu galabiju i imao pojas s eksplozivom. S njim je bio i Hadži Ganem, Iračanin koji je zajedno s njim ušao u Siriju i koji je administrativno postavljen na čelo/uz organizaciju Džabhat al-Nusre sve dok nije došlo do sukoba s Islamskom državom. Osoba koja me je prevezla na motociklu bio je Ebu Ahmed Hudud. On je od 2009. godine logistički radio za Islamsku državu. Važno je napomenuti da se Ebu Ahmed Hudud Džabhat al-Nusri pridružio tek u šestom mjesecu 2012. godine. Do tada je njegov rad bio u službi iračkog ogranka/strukture. Al-Džulani mi je rekao: „Došao si nam odozgo“, misleći na to da mu je stigla poruka putem komunikacijskog kanala. Rekao mi je: „Onaj ko nam dolazi ovim putem, o njemu ne postavljamo pitanja.“ Salih el-Hamavi

Neka Allah oslobodi zarobljenike i neka Allah uništi njegove tamničare, kao i one koji podržavaju sekularizam i nacionalizam. Jedan od lavova da’ve, danas zatočen u Džulanijevim zatvorima. Jednog po jednog brata odvode na ispitivanje, pod izgovorom da predstavljaju opasnost po okolinu. To podsjeća na staru praksu propalog Asadovog režima, a danas, samo nastavak iste politike pod Džulanijevom vlašću. Zašto se muškarci hapse? Kome se time udovoljava?!

Ostanite šutjeti, pa da vidimo kakvi će biti rezultati Salih el Hamavi

#QSD_pravi_spomenik_al-Šari – Prije svega, kakav je stav arapskih medija te sirijskih i arapskih aktivista koji su digli toliku prašinu oko navodne mobilizacije Šarine vojske i slanja kolona prema iračkoj granici kako bi se „kaznile“ Narodne mobilizacijske snage? Na kraju se pokazalo da je ono što sam govorio bilo tačno: mobilizacija je bila zbog Abu Amše i ostalih frakcija. – Dogodilo se upravo ono što sam rekao. Abu Amša i Sejf Bulad su smijenjeni, a na njihova mjesta postavljeni su Muhtar al-Turki i Abu Adi Saraja, obojica komandanti Tahrir al-Šama. Na taj način preuzeli su kontrolu nad njihovim divizijama i počet će ih rasformiravati, a u drugoj fazi nastavit će s ostalim divizijama koje nisu dio Tahrir al-Šama. – Što se tiče stvarne prirode al-Šarine politike, on je, naravno, po nalogu onih koji ga podržavaju, Kurdima iz QSD-a i kurdskim strankama dao ono o čemu nisu mogli ni sanjati od 1946. godine. – Praktično, dao im je potpunu autonomnu upravu. Na posljednjem sastanku QSD je zatražio sljedeće: 1. Funkciju potpredsjednika države i zamjenika ministra vanjskih poslova za Mazluma Abdiја i Ilham Ahmed. 2. Kriminalistička policija, unutrašnja sigurnost i policija na područjima pod njihovom kontrolom ostaju u rukama QSD-a, dok im vlast osigurava vozila, službene oznake i plate. 3. Sve snage PYD-a postaju tri brigade na njihovim područjima. Zabranjuje se uključivanje pripadnika izvan njihovih redova u te brigade, kao i premještanje njihovih pripadnika izvan područja pod njihovom kontrolom. 4. Sve snage Asajiša postaju dio Opće sigurnosti, a njihove plate isplaćuje centralna vlast. 5. Jedna brigada QSD-a vratit će se u Afrin kako bi tamo upravljala javnom sigurnošću. 6. QSD će dobiti 60% prihoda od graničnog prijelaza Simalka, koji će u potpunosti ostati pod njegovom upravom, dok će biti dopušteno prisustvo samo nekoliko službenika centralne vlasti, i to u formalnoj, nadzornoj ulozi. 7. Isto pravilo, uključujući udio od 60%, primjenjivat će se i na prijelaz Nusaybin nakon njegovog otvaranja. Zauzvrat bi se carinski sistem ujedinio na području cijele Sirije. 8. Damask je od Mazluma Abdiја zatražio da iz Sirije prema Erbilu ukloni pripadnike organizacije „Revolucionarna omladina“ i članove PKK-a, koji bi potom bili pod nadzorom Barzanija. 9. Snage Ženske zaštite (YPJ) postale su dio protuterorističkih snaga pod Ministarstvom unutrašnjih poslova, ali će i dalje ostati raspoređene na područjima pod kontrolom QSD-a. – Na sve ovo je al-Šara pristao, ali je svoju saglasnost s prvim zahtjevom uslovio provedbom osmog zahtjeva. – Da podsjetim, Trump je ranije zahtijevao i nametnuo al-Šari imenovanje Mazluma Abdiја i Ilham Ahmed na visoke i suverene državne funkcije. – Također, QSD je dobio preporuke od međunarodnih strana da prihvati bilo kakav sporazum dok ne završi rat s Iranom i dok se ne uspostavi iranski Kurdistan. Nakon toga bi, prema tim planovima, QSD dobio svoju regiju u Siriji, obuhvatajući Hasaku, Kamišli i Kobane. – Ne smijemo zaboraviti ni američku kompaniju HKN, koja je s vlastima potpisala ugovor na 25 godina za upravljanje naftnim poljem Rmeilan. Naftna kompanija al-Džazira, povezana s QSD-om, dobila je 10% ugovora, američka kompanija 60%, a vlast u Damasku samo 30%. – Također ne treba zaboraviti da je vlast priznala sve diplome i svjedodžbe koje je izdavala autonomna uprava QSD-a, čime se pohvalio kurdski ministar obrazovanja, koji je bio lojalan prethodnom režimu. Vlast je također prihvatila sve zaposlenike autonomne uprave i zadržala ih na njihovim dotadašnjim radnim mjestima. – Ne treba zaboraviti ni nepromišljeni zakon o naturalizaciji, koji bi državljanstvo mogao dodijeliti za više od milion Kurda, od kojih je polovina, prema navodima autora, doselila u Siriju nakon ustanka Saida Mirana. Autor ih stoga opisuje kao turske Kurde, a ne kao Sirijce. – Sirijski narod umire od gladi, dok nesposobne i kukavičke elite ne smiju zauzeti ni jedan jedini stav, pod izgovorom: „Ne želimo da se bivši režim raduje i likuje.“ A al-Šara u međuvremenu rasprodaje državnu imovinu i resurse, dio po dio.

Režimski batinaš Firas Seifuddin Nakon mukotrpnog puta provedenog u širenju režimske represije na kontrolnom punktu na ulazu u Damask, vratio se kako bi ponovo našao svoje mjesto među svojom braćom – Džolanijem i njegovom zločinačkom družinom. Dok pripadnici revolucije i mudžahidi ne nalaze ni osnovna sredstva za život i jedva sastavljaju kraj s krajem, oni koji su godinama služili na strani režima ponovo pronalaze svoje mjesto među novim šefovima i ljudima na vlasti. Još jedna slika stvarnosti u kojoj oni koji su podnijeli najveću žrtvu ostaju zaboravljeni, dok se oni s prošlošću služenja režimu ponovo pojavljuju na pozicijama moći.