Emir Čajić

Svako zlo koje nas pogodi na ovom svijetu je od nas samih. To ne znači da kad ti drugi čini zulum koriš samog sebe, nego se trudiš da otkloniš taj zulum od sebe, a popravak vlastitog stanja je stvar koju nikad niko nije završio. Šejh Emir Čajić

Sad svako pokazuje prstom, kao da je zakazao samo jedan mali segment društva, naročito oni koji su najodgovorniji, i opet će objesit neko žrtveno janje, i sve po starom. Sistem ne valja, isti sistem koji je nekompetentne i nepoštene doveo na poziciju odlučivanja i odgovornosti. https://t.me/SejhEmirCajic

Razlika između života i smrti Nije isti slijepac i onaj koji vidi, niti su iste tmine i svjetlo, niti živi i mrtvi, Allah daje da čuje onome kome On hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima. (Fatir) Zar onaj ko je bio mrtav, pa smo ga oživili i dali mu svjetlo sa kojim hoda među ljudima je kao onaj čiji je primjer nekoga u tminama iz kojih ne izlazi? (El-En’am) Iz ovih ajeta je jasno da Allah poredi nevjernike sa mrtvacima, jer su slijepi, gluhi i u tminama, baš kao mrtvaci. Početak i kraj svakog dijaloga sa ateistima svih boja i nijansi se ogleda u pitanju zašto postojimo. U mom ličnom iskustvu nijedan nije znao odgovor na ovo pitanje. Sa druge strane, nisam sreo nijednog vjernika da ne zna odgovor na pitanje zašto postoji. Nepoznavanje svrhe života rađa u čovjeku tjeskobu koja se ne može otkloniti nikakvim materijalnim uživanjem, jer svako uživanje ga ostavlja sa gorkim ukusom stvarnosti i pritiskom sopstvene savjesti, osjećajem unutrašnje šupljine i bezizlaznosti. Ima nešto što fali, i to nešto je tako blizu, ali … Zato čovjek koji spozna svoju svrhu osjeti da je oživio, osjeća prostranost prsa, kao da mu je teret spao s leđa, osjećaj koji ne bi dao za čitav dunjaluk. Osjeća ispunjenim i sretnim, nešto što mu bezbožni život nikad ne može priuštiti. Onoga koga Allah želi uputiti, prsa mu prostranim za islam učini, a onome koga želi u zabludu odvesti, učini prsa tijesnim i tjeskobnim kao da se na nebo penje. (El-En’am) Svrha našeg života je duboko ukodirana u naše biće, mi smo stvoreni prema njoj, kaže Uzvišeni: Pa okreni svoje lice vjeri, kao pravovjeran, Allahovom stvaranju po kojem je ljude stvorio. (Er-Rum) I kaže: Ljude i džinne sam stvorio samo da bi Me obožavali (Ez-Zarijat) To je ta velika tajna života, koja je tako blizu, nadohvat ruke, a koju većina ljudi ne vidi, potcjenjuje ili zanemaruje. Šejh Emir Čajić

Stvarno bih bio lešinar kada bih sa vama podijelio otužne “dokaze” kojim me, obasipaju u posljednjih par dana štovaoci lika i djela zijada ljakića, u umaku od neznanja i pristrasnosti. Nije mi cilj da se naslađujem takvim stvarima, niti da sramotim ljude ismijavajući ih, ali sam ovdje sabrao nekoliko tih “dokaza” na koje treba odgovoriti, zbog mnoštva iskušanih. Ukratko: - Ima ih koji dokazuju trudom koji dotični ispoljava na polju da’ve. Bez poricanja tog truda, bilo je i boljih od njega po tom pitanju, kao što su Hamad ibn Ebi Sulejman i Ebu Hanife, pa kada su ispoljili irdža’ u Kufi, i to najblaži oblik irdža’a, daleko od onoga što kasnije murdžije ispoljavaju, Ibrahim En-Nehai ih je žestoko napao, jer Allahova vjera je preča da se čuva, nego ičiji hator. A niko ne poriče trud koji su učinili za islam. - Ima ih koji njegovu “nevinost” dokazuju time što ga XY osoba hvali i ne prigovara mu ništa. Ničija šutnja u islamu nije dokaz, osim šutnje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. I ako bi se ikada mogla šutnja na nečiji batil nekome prigovoriti, može sada, jer je to tiho davanje legitimiteta stavu koji niko nikada nije zastupao prije dotičnog, i dovoljno je zla što već njegovi neuki sljedbenici mašu tim rogobatnim stavom i dijele ga na društvenim mrežama. Nije dovoljno u ovom slučaju samo reći suprotan stav kada te neko pita o ovome, nego se mora ova novotarija detaljno pobiti, kao i svako onaj ko je zastupa, jer u protivnom njegovi štovaoci pomisle da je to pitanje u kojem ima širine. Zato je se ehlussunet i odricao od ljudi koji dođu sa novotarskim mišljenjima, ne zbog njih samih, koliko zbog neukih pojedinaca zavedenih njihovom elokventnošću i titulama. - Tvrde njegovi “advokati” da svako ima grešaka, a na grešku treba ukazati “edebom i znanjem”. Prvo, propagiranje ovog stava traje više od pet godina, ispočetka smo ukazivali na to sa “edebom i znanjem”, pa je to kod dotičnog samo povećalo oholost, a kod ostalih šutnju. Nakon toga smo ga izazvali javno da potkrijepi svoje stavove govorom učenjaka, pa se oglušio o to. Onda prije neki dan izbacuje tekst koji nasmijava tužnog, kojim i dalje podupire svu svoju zabludu. Koji više edeb treba da se slijedi u pogledu dotičnog, osim da se javno upozorava na njega? Da je ovo bila omaška njegovog jezika, pa se ušutao, ne bi mu je niko spomenuo, ali on i dalje aktivno poziva u nju, a drugi ga indirektno tapšu po ramenima prešućivajući mu to. - Ima ih koji kažu: “Ko si ti da opovrgavaš govor doktora nauka?” Titula “doktor” u Šerijatu ne znači da neko može doći sa nekim stavom od sebe, suprotnim Kur’anu, sunnetu i govoru učenjaka, čak stavom koji niko nije ni izbliza izrekao, nego bi ta titula trebala ukazivati da je dotični sposoban da istražuje pitanja o kojima su učenjaci dali mišljenja, a sigurno nije zaštita od greške. Koliko je danas doktora šerijatskih nauka, pravih, ostrašćenih novotara? Uglavnom, bio doktor ili ne, kada se od njega traži izvor njegovog stava, dužan ga je obezbijediti. Zamislite doktora medicine koji ustvrdi da se oči nalaze na stražnjici, pa mu to neko porekne, šta bi trebao biti naš odgovor njemu? “On je učio škole, kako ćeš mu ti prigovoriti, ko si ti da mu prigovaraš…” Zato, dragi štovaoci, štovatelji ili štovači, slobodno možete izložiti vaše argumente vašem šejhu, pa ga pitajte koliko oni imaju težine na vagi Šerijata, potom me o tome obavijestite. A onda ga pitajte od kojeg je šejha čuo ili pročitao da sud Šerijatom nije ibadet. Šejh Emir Čajić

Vaga sa jednim tasom ili ihvanijski murdžizam Od stvari koje je ihvanul-muslimin kao pokret uveo među islamske pokrete je čisto murdžijski stav u pogledu suda o osobama. Islam je vjera nepristrasnosti, sud o pojedincima, skupinama ili djelima se donosi sagledavanjem činjenica i uzimanjem u obzir pozitivnih i negativnih aspekata. Za to je potrebna ispravna vaga: islamski šerijat. Kada tu vagu osakatimo, onda dobijamo iskrivljen, novotarski, pogled na svijet i okolnosti. Ehlus-sunnet uzima u obzir sva djela i zato je pravilo koje je utvrđeno kod njih da je moguće da se u jednom čovjeku spoje pokornost i grijeh, sunnet i novotarija, iman i kufr. I kada kažemo da se može spojiti iman i kufr, da bi čovjek ostao u vjeri ne smije se pri njemu naći djelo velikog kufra ili širka, a ako bi se to desilo, time bi mu bila poništena sva djela, ma kako lijepa i grandiozna bila. Kaže Uzvišeni: ولقد أوحي إليك وإلى الذين من قبلك لئن أشركت ليحبطن عملك ولتكونن من الخاسرين A već je objavljeno tebi i onima prije tebe: “Ako širk počiniš, propast će tvoje djelo i postat ćeš od gubitnika.” Ihvanijsko poimanje ovog pitanja je da kada se pri nekoj osobi nađu djela koja ukazuju na iman i djela koja ukazuju na kufr, oni djela imana smatraju suncem koje učini nevidljivim bilo koje djelo kufra koje se ukaže pri pojedincu. Tako osoba koja klanja ne može biti nevjernik, makar seždu kipu činio, i ovakav stav se duboko ukorijenio među masama unutar ovog ummeta. I to je upravo i pristup većine daija koji se pripisuju selefizmu danas, pogotovo onih koji pripadaju “celebrity” kategoriji. Tako su stvari koje su najkrupnija i najbitnija pitanja ove vjere stavljene po strani, “jer one dijele saff”, nužno je da insistiranjem na njima moraš nekoga proglasiti novotarom, fasikom ili nevjernikom, a gusla se o onome što će nas, k’o biva, ujediniti. Njihovo opravdanje za ovakav stav je: ako bi nastavili insistirati na Kur’anu i sunnetu, to bi se svelo na uzak krug ljudi, koji ne bi predstavljali značajan faktor u društvu, pa je potrebno da se prihvati iko ko makar malo naginje vjeri. Skraćeno rečeno: “Daj šta daš.” Ovakav pristup, jasno suprotan sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je put u bagatelisanje i iskrivljavanje vjere, jer nešto što se nudi ljudima u ovakvom pakovanju ukazuje da to nije dragocjena stvar zbog koje se isplati živjeti i umrijeti, niti da je to kompletan svjetonazor, nego nešto što možeš uz sve druge stvari “profurati”. A vjera nikome ne smeta, sve dok ne udara na strasti i novčanik. I onda taj bućkuriš strasti treba da bude bedem ove vjere? Neće biti, jer kada nastupe teške situacije strasti prorade i u najrazboritijim ljudima, a kamoli u ovakvima, i popucaju labave veze koje su ih držale zajedno. Allahov put je ustrajavanje na nepromjenjivim principima, koji su isti otkako je ove vjere, i neobaziranje na mnoštvo, jer mnoštvo nije dokaz ispravnosti, naprotiv, čak je Allahov sunnet da se mnoštvu ne pokorava, nego se ono mora upravljati i voditi znanjem: وإن تطع أكثر من في الأرض يضلوك عن سبيل الله A ako bi se ti pokoravao većini onih koji su na Zemlji, od Allahovog puta bi te odvratili Da ne bi bilo zabune, lijep i prijatan odnos prema običnom svijetu je praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ulizivanje i povlađivanje željama i strastima većine je nešto od čega je on, sallallahu alejhi ve sellem, bio vrlo daleko. ✍ Šejh Emir Čajić

Onaj ko hvali i uzdiže Zijada Ljakića u njegovoj konfrontaciji sa novotarima IZ, a ne opovrgava jasnu novotariju koju dotični propagira, ruši sunnet izjavljujući mu odanost. A prijateljska vatra najviše štete nanese. Emir Čajić t.me/SejhEmirCajic

To što primjenom ovog propisa se ostvaruje neka od intencija Šerijata, a ne samo lična korist za počinioca ne isključuje iz njega značenje ibadeta, jer ono ostaje prisutno u samom djelu. Slično tome bi bilo da se kaže da zekat nije ibadet, jer se uz ličnu korist sa njime ostvaruje neka od intencija Šerijata. Čak, ako razmotrimo propise islamske vlasti uopšteno, vidimo da oni ne samo da su cilj sami za sebe, nego su u svrhu postizanja tog cilja podređene najbitnije šerijatske odredbe, kao džihad, hidžra, čak da’va. Ništa od ovih stvari nije cilj sebi, nego im je cilj upravo uspostavljanje i ustoličavanje Allahovog Šerijata. Zato miješanje ovih propisa sa “čišćenjem dubure”, koje nije samo sebi svrha, nego put do ostvarenja uslova ispravnosti abdesta i, posljedično, namaza, ne može izaći iz mozga razumne osobe, pogotovo ne nekoga ko se pripisuje znanju. Emir Čajić 🟠https://t.me/SejhEmirCajic

ZA ONE KOJI OBRAZA IMAJU Prije nešto manje od tri godine zahtijevali smo od dotičnog jednostavnu stvar: umjesto svojih mozganja po pitanju ove teme, trebao je da nam donese govor jednog jedinog učenjaka koji tvrdi da sud onime što je Allah objavio nije ibadet, jasno, bez dvosmislenosti, a donijeli smo mnoge govore koji tvrde suprotno njegovoj tvrdnji, čak ga nazivaju velikim ibadetom. Pošto se to nije desilo, suštinski ne bi se trebali ni osvrtati na ove egzibicije, ipak treba odgovoriti na dolje navedenu šubhu. Prvo moramo da ukažemo na opšte pravilo: terminologija, definicije i klasifikacije nisu sudije Šerijatu, nego alati njegovog boljeg razumijevanja. Ako se neko imenovano pravilo sukobi sa jasnim kur’anskim ili hadiskim tekstom, pravilo se koriguje, a tekst prihvata kakav jest. To jest: ne mijenja se niti izvrće jasno značenje Kur’ana i sunneta da bi se prilagodilo imenovanom pravilu, nego upravo obratno. Kroz vijekove su novotari upravo radili to: uspostavili bi neko pravilo, a onda na osnovu njega sudili šerijatskim tekstovima. To bi bio dovoljan dokaz onima koji imaju razuma, taman kada ovome dole rečenom ne bi mogli naći drugog prigovora, jer Allah, subhanehu ve te’ala, naziva one koji ne sude po Njegovom zakonu nevjernicima, zulumćarima i fasicima, što je opis koji nije objedinjen ni za jedan drugi prijestup. Zato mnogi učenjaci u samom početku razmatraju akidetske aspekte suđenja Šerijatom, pa ga vežu za tevhid uluhijeta, tevhid rububijjeta, tevhid imena i svojstava, za dva šehadeta i njihova prava, znači za sušte osnove vjere. Nisam našao nikoga da ovo pitanje razmatra na ovako plitkom nivou osim dotičnog, jer suđenje Šerijatom proizilazi iz utvrđenog pravila da je Allah jedini dostojan propisivati ljudima zakone u svim sferama djelovanja, u čistim ibadetima jednako kao i muamelatima, i ovo je isto predmet konsenzusa. Drugo, uz ovdje navedenu nepreciznu definiciju čistih ibadeta, sud Šerijatom je primjena velikog zbira propisa na različitim stepenima, kojim je obavezan ummet u cjelosti prije pojedinaca, shodno tome uključuje interakciju više ljudi za njegovo sprovođenje. Stavljanje suđenja u poglavlje muamelata u knjigama fikha ne znači da u njemu nema značenja ibadeta, kako je zaključio dotični. Inače učenjaci stavljaju poglavlja o suđenju posljednja zato što suđenje ulazi u sva poglavlja, bilo ibadete ili muamelate, ne zato što nije ibadet. Shodno mozganju dotičnog, pošto je i poglavlje o klanju kod mnogih učenjaka stavljeno u muamelate, da li to znači da je i klanje nekome drugome mimo Allaha djelo koje čovjeka ne izvodi iz vjere? Kao što se obično u muamelatima navode i poglavlja o zavjetovanju, pa shodno tome zavjet nekome drugome mimo Allaha ne biva širkom? Ili možemo reći da klanje i zavjetovanje nisu ibadeti, samo zato što nisu tako klasificirani u knjigama fikha? Tako je to kada se šerijatski propisi opterete sirovim definicijama i klasifikacijama, bez razmatranja suštine tih propisa i učine sudijama tim propisima. Da se vratimo definiciji čistog ibadeta (العبادة المحضة): kažu da je to djelo koje je samo sebi svrha (المقصودة لذاتها), i propisano u svrhu približavanja Allahu. Pojednostavljeno rečeno: mi klanjamo namaz zato što je to Allahova naredba da se obavi tačno onako kako je došlo u Šerijatu, sa nijjetom približavanja Allahu, i kada ga obavimo tako, mi ispunjavamo njegovu svrhu. Svaka druga stvar koja možda proistekne iz toga, na primjer zdravlje putem gimnastike i smirenost duše, nije naš primarni cilj, nego njegov popratni efekat. Ako bi uzeli ove stvari za cilj namaza i one bile naš nijjet, to više ne bi bio namaz. Kod velikog broja odredbi koje se vežu za propise vlasti to je upravo slučaj: na primjer sječenje ruke kradljivcu se mora izvesti onako kako je naređeno Kur’anom i pojašnjeno sunnetom, sa nijjetom pokornosti Allahu i približavanja Njemu, a ako bi se propisala drugačija kazna, makar sa nijjetom približavanja Allahu njome, tada je to mijenjanje Šerijata i ohalaljivanje zakona suprotnog njemu, što je kufr po idžmau učenjaka.

Nema sumnje da je naš put - put odricanja. Njime hodaju samo odlučni i smjeli. Međutim, da bi smjelost igrala svoju ulogu, mora biti omeđena i sputana lijepim ahlakom. ✅Šejh Emir Čajić