Documentary

„Gasping sindrom” karakteriziraju depresija središnjeg živčanog sustava, metabolička acidoza i teško, hvatajuće disanje. Pri propisivanju injekcije vitamina K₁ dojenčadi, uzmite u obzir ukupno dnevno metaboličko opterećenje benzil alkoholom iz svih izvora, uključujući injekciju vitamina K₁ (sadrži 9 mg benzil alkohola po mL).. 3. Kožne reakcije Parenteralna primjena nadomjestaka vitamina K (uključujući injekciju vitamina K₁) može uzrokovati kožne reakcije. Zabilježene su ekcematozne reakcije, promjene nalik sklerodermi, urtikarija (koprivnjača) i reakcije preosjetljivosti odgođenog tipa. Vrijeme pojave kretalo se od 1 dana do godinu dana nakon parenteralne primjene. U slučaju kožnih reakcija prekinuti primjenu injekcije vitamina K₁ i započeti odgovarajuće medicinsko liječenje. 5.4 Toksičnost aluminija UPOZORENJE: Ovaj proizvod sadrži aluminij koji može biti toksičan. Aluminij može doseći toksične razine pri dugotrajnoj parenteralnoj primjeni ako je funkcija bubrega oslabljena. Prijevremeno rođena novorođenčad posebno su izložena riziku jer su im bubrezi nedovoljno razvijeni. https://www.drugs.com/pro/vitamin-k1.html?utm_source=chatgpt.com https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC6714635/?utm_source=chatgpt.com

VITAMIN "K" U sastavu injekcije "vitamina" "K" između ostalih komponenti nalaze se i: Polisorbat 80 Sintetički K1 Propilen glikol - koji se nalazi se u antifrizu, Pitanje je: da li je to ono što želite ubrizgati svojoj novorođenoj bebi? Ključni sastojci "vitamina" "K" Aluminij Benzil alkohol Ocatna kiselina Fenol FDA je na ambalaži vitamina "K" stavila: Upozorenje „Black Box” U upozorenju stoji: „Teške reakcije, uključujući smrtne slučajeve, zabilježene su tijekom i neposredno nakon primjene K1. Najčešće zabilježene teške reakcije: anafilaksija, zatajenje jetre, srčani i respiratorni zastoj.” Niska razina vitamina K pri rođenju nije greška niti anomalija, jer tijelo novorođenčeta ima sposobnost zgrušavanja krvi tek osmog dana nakon rođenja, kada je "popravak" matičnih stanica završen. A evo još nešto o polisorbatu 80. To je nosač koji se koristi u kemoterapiji za prijenos lijekova u mozak. Čvrsto se veže za aluminij u cjepivima i u sintetičkoj injekciji vitamina "K" pa ga istim mehanizmom prenosi u mozak. Pokazalo se da izaziva anafilaktički šok, reakcije preosjetljivosti i nuspojave na srcu. Ovo je službeni dio prijevoda uputstva za vitamin "K" 1. Parenteralni vitamin K1 (fitonadion) koristi se za poništavanje učinka antikoagulansa, a postoji tzv. „boxed warning” (najozbiljnije upozorenje) za intravensku i intramuskularnu primjenu zbog mogućnosti teških reakcija, uključujući i smrtne ishode. Te reakcije nalikuju preosjetljivosti ili anafilaksiji, uključujući anafilaktoidnu reakciju, te su dovele do šoka i srčanog i/ili respiratornog zastoja. Cilj ovog pregleda je sažeti dostupnu literaturu koja opisuje anafilaktičke/anafilaktoidne reakcije na parenteralni vitamin K1 kako bi se bolje okarakterizirala reakcija i pružilo dublje razumijevanje njezine važnosti. Provedena je opsežna pretraga literature u bazama MEDLINE (1946. do lipnja 2016.) i EMBASE (1947. do lipnja 2016.) koristeći pojmove vitamin K1, fitonadion, fitomenadion, skupina vitamina K, anafilaksija, polioksietilirano ricinusovo ulje i kremofor. Ukupno su za uključivanje i procjenu identificirane 2 retrospektivne studije nadzora, 2 retrospektivne kohortne studije i 17 prikaza slučajeva. Na temelju pregleda literature, primjena parenteralnog vitamina K1 može rezultirati teškom hipotenzijom, bradikardijom ili tahikardijom, dispnejom, bronhospazmom, srčanim zastojem i smrću. Ove reakcije najčešće su u skladu s neimunološkim anafilaktoidnim mehanizmom. Čini se da je intravenska primjena češće povezana s tim reakcijama te se javlja s učestalošću od 3 na 10 000 doza intravenskog vitamina K1. Otapalo (solubilizator) također može povećati rizik nuspojava, koje su zabilježene kod pacijenata s prethodnom izloženošću vitaminu K1 i bez nje. Iako su poznati čimbenici koji povećavaju rizik od nuspojave lijeka, reakcije su prijavljene unatoč pravilnom provođenju svih mjera opreza. Ključne riječi: vitamin K1, fitonadion, anafilaktoidno, anafilaksija, nuspojava lijeka, sigurnost. 2. Upozorenja i mjere opreza 5.1 Reakcije preosjetljivosti Zabilježene su smrtonosne i teške reakcije preosjetljivosti, uključujući anafilaksiju, pri intravenskoj ili intramuskularnoj primjeni injekcije vitamina K₁. Reakcije su se dogodile unatoč razrjeđivanju kako bi se izbjegla brza intravenska infuzija te i pri prvoj dozi. Te reakcije uključivale su šok, kardiorespiratorni zastoj, crvenilo, pojačano znojenje, bol u prsima, tahikardiju, cijanozu, slabost i otežano disanje. Primjenjujte injekciju vitamina K₁ potkožno kad god je to moguće. Izbjegavajte intravensku i intramuskularnu primjenu osim ako potkožni put nije izvediv i ako je ozbiljan rizik opravdan [vidi Doziranje i primjena (2.1)]. 5.2 Rizik od ozbiljne nuspojave kod dojenčadi zbog konzervansa benzil alkohola Ako je dostupno, kod novorođenčadi i dojenčadi koristite formulacije fitonadiona bez benzil alkohola. Ozbiljne i smrtonosne nuspojave, uključujući tzv. „gasping sindrom”, mogu se javiti kod novorođenčadi i dojenčadi liječene lijekovima koji sadrže benzil alkohol, uključujući injekciju vitamina K₁.

Veritasium - Tajna špijunska tehnologija u svakoj kreditnoj kartici Koliko su bezbedne kartice koje koristimo? ▀▀▀ SADRŽAJ ▀▀▀ 00:00 Rastvaranje kartice u acetonu 01:38 Sovjetska nemoćna buba 06:30 Prva kreditna kartica 08:56 Kreditne kartice sa magnetnom trakom 10:37 Kako klonirati kreditnu karticu 12:49 Čip i PIN 16:54 Operacija „Laka fotelja“ 18:43 Kako funkcioniše beskontaktna kartica? 23:28 Digitalno džeparenje Rumble (uskoro)

Svjedočenje glavnog Pfizer-ovog toksikologa u Bundestagu 19. Marta 2026. Bivši glavni toksikolog Pfizera upravo je svjedočio u Bundestagu da kovid cjepivo nikada nije trebalo biti odobreno. Dugoročne toksikološke studije su preskočene. Testiranje karcinogenosti nikada nije dovršeno. Masovna proizvodnja koristila je drugačiju formulu od one koja se koristila tokom kliničkih ispitivanja. EMA je znala. Njegova procjena je: do 60 000 mrtvih samo u Njemačkoj. https://www.globalresearch.ca/likely-60000-german-deaths-from-mrna-covid-vaccine/5919651 https://youtu.be/xBw4NgG0KMs?si=7FyEacsqO-0IkxcY

(...) U današnjoj Americi, u smislu misli i ideja, zapažam opasno stanje praznine, s preostalim opsesijama novcem i moći. Novac i moć ne mogu biti ciljevi sami po sebi, niti vrijednosti. Ova praznina izaziva sklonost ka samouništenju, militarizmu, endemskoj negativnosti, ukratko, nihilizmu.  Od meritokratije do oligarhije Prateći nekoliko demografskih indikatora, poput stope smrtnosti novorođenčadi, procenta stanovništva u zatvorima, stope ubistava i samoubistava, stope fekondideta (biološkog potencijala za reprodukciju), pretilost, ali i pad inteligencije – Todd pokazuje i dokazuje da je američko društvo u dubokoj višestrukoj krizi. Ta se kriza razvijala već od kraja Drugog svjetskog rata, odlaskom stare generacije WASP-a (White Anglo-Saxon Protestant), liberalnom ekonomijom i rastom nejednakosti – da bi na kraju rezultirala oligarhijom. Primjer administracije Donalda Trumpa zastrašujući je dokaz Toddovih teza: to više nije ni partijska oligarhija, nego najuži krug porodice, prijatelja, poslovnih partnera i zamjenjivih poslušnika sumnjive stručnosti. Odustajanje od meritokratskog principa zatvara demokratsku fazu američke historije. Vrh društvene piramide je raslojen, neegalitaran i sigurno ne možemo staviti u istu ravan s jedne strane, advokate, doktore i akademike koji zarađuju između 400.000 i 500.000 dolara godišnje, prihod umanjen za troškove obrazovanja njihove djece i zdravstvenog osiguranja, i s druge strane, četiri stotine najbogatijih Amerikanaca koje je identificirao list Forbes. Ali svi ti ljudi čine vrh oligarhijskog društva u kojem sami oligarsi žive okruženi o sebi zavisnim osobama koje su također privilegirane. Zajedno se izruguju teškoćama s kojima se suočava 90 % njihovih sugrađana. Historija je poznavala osvajačke oligarhije – u kasnom republikanskom Rimu ili u Kartagi – ali su one vladale nad razumno efikasnim društvima. Tragedija američke oligarhije u tome je što ona vlada propadajućom i uglavnom fiktivnom ekonomijom... (Poraz Zapada, str. 202). Poraz Zapada (1): Evropa bez volje, usamljeni Zapad i ekonomska otpornost Rusije Poraz Zapada (2): Zašto Putin nije Staljin i zašto brzo mora pobijediti u Ukrajini

Poraz Zapada (3): Rat protiv Irana kao tragedija američke oligarhije Naš intelektualni problem je, u suštini, to što volimo Ameriku. Sjedinjene Američke Države bile su jedna od zemalja koje su srušile nacizam; pokazale su nam put ka boljitku i opuštanju. Da bi se u potpunosti prihvatila ideja da danas oni trasiraju put koji vodi u siromaštvo i društvenu atomizaciju, neophodan je koncept nihilizma. Tako francuski historičar i sociolog Emmanuel Todd u knjizi Poraz Zapada objašnjava zašto je koncept nihilizma ključan ali i teško probavljiv u opisivanju preobraćenja „Amerike iz dobra u zlo“. Todd, proslavljeni autor, majstor kombiniranja antropoloških, demografskih i drugih alata u analizi dubinskih kretanja u društvima, već početkom stoljeća, u knjizi Nakon imperije, „prorekao“ opadanje moći Sjedinjenih Država. Decenijama ranije, krajem 1970-ih, najavio je i raspad Sovjetskog Saveza iznutra. U knjizi objavljenoj 2023, i to prije napada Izraela na Gazu, Todd je postavio centralnu tezu: Zapad tone u duhovno i idejno ništavilo, koje se odražava u svakoj sferi društva te prijeti cijelom svijetu. Američko-izraelski napad na Iran, te neuspjeh tog poduhvata, dobri su pokazatelji da je Todd, po ko zna koji put, ispravno procijenio šira kretanja. Pad protestantizma Koristeći se svojim višedecenijskim iskustvom i znanjem, vodeći se preciznim podacima, Todd smatra da je iščezavanjem protestantizma pala i ideja nacionalne države kao okvira koji objedinjuje društvo. U Americi, koja je bila perjanica takve modernizacije, umjesto demokratske vlasti odgovorne pred nacijom, dolaze oligarhije, ili „banda iz Washingtona“, kako kaže. Ponašanje i vrijednosti američkog društva danas su negativni, kaže Todd, a ta negativna osnova posljedica je „nultog stanja“ religije. Ovaj autor duhovnost i idejnu potentnost jednog društva, moglo bi se reći, mjeri stepenom religioznosti. U aktivnoj fazi, značajan dio populacije su praktični vjernici; u zombi fazi – manji dio društva je aktivno religiozan ali društvo suštinski živi vrijednosti iz te religije. U nultoj fazi – vlada nihilizam, neutaživa želja za razaranjem i ovladavanjem. Todd, priznajući, pa i ograđujući se, da je sam ateista, ipak priznaje da su religijski svjetonazori i iz njih iznikli moralni okviri i dalje najvažnije osnove nematerijalnog života zajednica. U tom pogledu, on uspoređuje njemački nihilizam 1930-ih sa savremenim američkim nihilizmom, koji upravo ovih dana, u Iranu i na Bliskom Istoku, neoborivo dokazuje osnovne Toddove postavke. Poput nekoć njemačkog nihilizma, ova negativnost proizvod je nestajanja protestantizma, s tim da se ne događa u istom stadiju. Nacizam se u svojoj prvoj fazi pojavio nakon što je protestantizam prestao biti aktivna religija između 1880. i 1930. Nacizam se podudario s erupcijom očaja tokom svoje zombi faze, u vrijeme kada su protestantske vrijednosti, pozitivne i negativne, još opstajale uprkos opadanju prakticiranja vjere. Zombi faza američkog protestantizma bila je pretežno pozitivna. Ugrubo, ta se faza proteže od Rooseveltovog do Eisenhowerovog predsjedavanja, i svjedočila je izgradnji socijalne države, univerzitetima koji pružaju masovno i kvalitetno obrazovanje, te širenju optimistične kulture koja je očarala svijet. Ova Amerika je vratila pozitivne vrijednosti protestantizma (visok obrazovni nivo, egalitarizam među bijelcima) i pokušala se riješiti njegovih negativnih vrijednosti (rasizma, puritanizma). Nasuprot tome, trenutna kriza odgovara ateriranju protestantizma u nulto stanje. Ova nam faza omogućava da razumijemo i fenomen Trumpa i Bidenovu vanjsku politiku, unutrašnje truhljenje kao i spoljnju megalomaniju, nasilje koje američki sistem vrši nad svojim građanima i nad građanima drugih zemalja. Njemačka dinamika 1930-ih i današnja američka dinamika imaju zajedničku crtu: motor koji ih pokreće je praznina. U oba slučaja, politički život funkcionira bez vrijednosti; to je samo pokret koji teži nasilju.

Prioritet Rusa nije dokopati se maksimuma teritorije već izgubiti minimum ljudstva. Prilikom ukrajinske kontraofanzive u jesen 2022, vođene nakon masovne mobilizacije, našavši se u situaciji jedan naprema tri, Rusima je draže bilo napustiti područje Harkiva koje su kontrolirali, a na jugu se bez borbe povući na lijevu obalu Dnjepra. General Surovikin, koji je donio tu odluku, objasnio je da će rat biti dobijen na drugi način, a ne nepotrebnim žrtvovanjem ljudi. Ali ova nova doktrina štednje u ljudstvu, upozorava Todd, mijenja i rusku percepciju korištenja nuklearnog oružja. Nova doktrina ruske vojske dopušta „taktičke nuklearne napade ako su ruski narod i ruska država izloženi prijetnji“. Zapadnjaci moraju ozbiljno shvatiti ovo upozorenje. Vjerujem da se ruski čelnici više od svega pribojavaju poljske vojne intervencije, jer bi ih poljska masa primorala na sveopću mobilizaciju, a time i militarizaciju društva, zbog koje bi izgubili pogodnosti građanskog mira koji su obnovili pod Putinom. (...) Ako Rusija teorijski razmatra mogućnosti taktičkih nuklearnih napada u slučaju direktne prijetnje suverenitetu, NATO to mora ozbiljno shvatiti. Moskva ide na pobjedu, ali ima pet godina Rusi su u februaru 2022. izazvali NATO jer su se osjetili spremnima, zaključuje Todd, podsjećajući da od 2019. raspolažu hipersoničnim raketama koje im osiguravaju neospornu nadmoć, čak i nad SAD-om. Ostanimo svoji, izvan Amerike Sankcije rusku privredu nisu iscrpile, štaviše – natjerale su je da se prilagodi i u mnogim segmentima napreduje i oporavi. Druge velike zemlje su, izbjegavši američke tutorstvo, nastavile poslovati s Rusijom i time ih, u biti, podržavati. Ali takva pozicija Rusije neće dugo trajati, „prozor mogućnosti“ se 2022. otvorio ali će se i zatvoriti. Amerikanci su, jednako kao i Putin, svjesni demografskog problema Rusije, i moglo bi se čak reći da je to i bio uzrok njihove strateške greške. Perspektiva da se rusko stanovništvo smanjuje, dok njihovo nastavlja rasti, nipošto nije bila bez utjecaja na prezir s kojim su dočekani ruski protesti protiv širenja NATO-a. Vašingtonski stratezi, koji izgleda sada prave istu grešku prema Kini, pali su u zamku onoga što ću nazvati demografizmom. Zaboravili su da država čije je stanovništvo na visokom obrazovnom i tehnološkom nivou, čak i ako se brojčano smanjuje, ne gubi odmah svoju vojnu moć. U počecima se smanjenje broja stanovnika nadomješta povećanjem obrazovnog i tehnološkog nivoa. Logika ruskih čelnika je, stoga sljedeće: ako nas je sada malo, u budućnosti će nas biti još manje, treba reagirati što brže, poslije će biti prekasno. Tempo demografskog smanjenja ukazuje na to da se, iz njihove perspektive, sukob mora riješiti u pet godina. Poslije će doći oskudne generacije pa će mobilizacija, i vojna i civilna, biti poprilično teško izvodive. Danas vrijeme igra za Moskvu, ali Rusi nemaju vječnost pred sobom. Moraju slomiti Ukrajini i pobijediti NATO. Washington se više ne smije zavaravati: Moskva želi pobjedu, ništa manje od toga. [U sljedećem nastavku Poraza Zapada o „ukrajinskoj zagonetci“. Kako je država koju su mnogi smatrali propalom, uz podijeljeno stanovništvo, izraženu korupciju i visoku emigraciju ipak uspjela da se odupre ruskoj invaziji...] https://odgovor.ba/article/12908?fbclid=IwVERDUAREbpNleHRuA2FlbQIxMQBzcnRjBmFwcF9pZAwzNTA2ODU1MzE3MjgAAR6Pc4Tz1sN0K7HKICgeoiBXcgAq_C3bxs5Ud-hHO6ya_8Xr0Rgnt2Ksg4zFmg_aem_W3VLJ06w7GZVI2Yzxc7W6A&utm_source=fb&utm_medium=paid&utm_campaign=120241625169310634&utm_term=120241625169890634&utm_content=120241625174140634&utm_id=120241625169310634

Komunizam nije nastao u plodnom Lenjinovom mozgu, prije nego što ga je nametnula aktivna manjina, već je proistekao iz raspada tradicionalne seoske porodice. Ukidanje kmetstva 1861. te urbanizacija i opismenjavanje oslobodili su pojedinca stega porodične zajednice. Međutim, oslobođeni pojedinac se, opet, našao dezorijentiran, tražeći nadomjestke očinske moći u Partiji, u centralnoj ekonomiji, u KGB-u. Moglo bi se reći da je KGB, u nekom smislu, bila institucija najbliža tradicionalnoj porodici, jer se bavila ljudima lično, i to veoma detaljno. S obzirom na ovu društvenu prirodnost komunizma u ruskoj historiji, bilo je malo vjerovatno da će se nakon njegovog sloma od Moskve do Vladivostoka nametnuti liberalna demokratija zapadnog tipa. Vrijednosti autoriteta i jednakosti, koje su se poštovale u porodici, a onda i u cjelokupnom društvenom životu u sovjetsko doba, nisu se mogle ugasiti za samo nekoliko godina. Moja mi se pretpostavka čini razumnom i realističnom. Ali, dodat ću, i banalnom. Ruska srednja klasa je za Putina U tom smislu „Putinov sistem“ opstaje jer je ukorijenjen u rusko društvo i njegova naslijeđa i nije neka anomalija, nego postepena nadogradnja i transformacija. Ruska srednja klasa, uglavnom nastala komunističkim društvenim preobražajem i sovjetskim meritokratskim obrazovanjem, uživa, poput ostatka stanovništva, u socijalnom miru Putinove ere, što dokazuje, kako smo već vidjeli, pad stope samoubistava, ubistava i smrti uzrokovane alkoholizmom. Pad smrtnosti novorođenčadi mora se posmatrati kao posljedica i simbol mirne mentalne i ekonomske atmosfere koja nikada prije nije postojala u Rusiji. Shlapentokh ističe da uvjeti života u Rusiji, uključujući i slobodu, nikad nisu bili tako dobri kao pod Putinom. Dakle, visoka srednja klasa prihvatila je režim, baš kao što su se i oligarsi odrekli svake želje za nezavisnom vladavinom. Hapšenje Mihaila Hodorkovskog u oktobru 2003. bilo je i državi i oligarsima prilika da poslože stvari kako treba. Putin im je ostavio njihov novac, ali samo novac. U biti, riječ oligarh, koja uključuje pojam moći (arkhè), više ne opisuje tačno rusku stvarnost. Zabavno je primijetiti da je lov na ruske “oligarhe” pokrenut na Zapadu od početka invazije na Ukrajinu doveo do toga da se s onu stranu Atlantika uvriježila ideja o istinski oligarhijskoj Americi. Njezini oligarsi se mogu, za razliku od ruske im sabraće, uplitati, i to masovno, u američki politički sistem. Nema više toliko mladića Ovako predstavljena Rusija, podsjeća Todd, mogla bi izazvati bojazan od novog imperijalizma. Ali rusko društvo, kao i većina zapadnih, ima jednu sistemsku boljku: nizak natalitet i starenje. Rusija je 2021. imala 146 miliona stanovnika, a do 2050. spast će na 126 miliona, prema projekcijama UN-a. Rusko stanovništvo stari i ona više nema velike mase mladih ljudi koje može mobilizirati za osvajanja. Zato priča o osvajačkoj Rusiji, sposobnoj da izvrši invaziju na Evropu nakon što porazi Ukrajinu, spada u fantaziranje ili propagandu. Istina je da je Rusija sa stanovništvom u opadanju i površinom od 17 miliona kvadratnih kilometara daleko od želje za osvajanjem novih teritorija. Prije će biti da se pita kime će uopće naseliti teritorije koje već ima. Zato je usporedba Staljina i Putina i u tom pogledu besmislena. Pod Staljinom je ljudstva bilo u bilju, pa je Crvena armija mogla žrtvovati milione ljudi. Trenutna ruska vojna doktrina, naprotiv, proizlazi iz spoznaje da su ljudski resursi postali oskudni. Zato je Rusija u Ukrajinu ušla s tek 120.000 vojnika. Sasvim je očito i da su Rusi potcijenili svog protivnika (u sljedećem poglavlju vidjet ćemo i zašto) ali su, uprkos tome, i to treba priznati, osvojili ključni dio ukrajinske teritorije duž Crnog mora. Štednja u ljudstvu, novi odnos prema nuklearnom oružju „Štednja“ u ljudstvu ogleda se i u tome da su u rat Ukrajini uključeni plaćenici (Wagner) ali i čečenske jedinice unutar ruskog vojno-policijskog sistema.

Ako se oporavak Rusije u postsovjetsko doba mogao tumačiti na različite načine, njezin odgovor na sankcije nakon aneksije Krima 2014. morao je zavrijediti više pažnje, smatra Todd. Čini se kao da je svaki režim sankcija potaknuo Rusiju da provede niz ekonomskih promjena i ponovo stekne nezavisnost spram zapadnog tržišta. Možda je primjer proizvodnje pšenice najspektakularniji. Rusija je 2012. proizvela 37 miliona tona pšenice, a 2022. čak 80 miliona, što je dvostruko povećanje u deset godina. Ova fleksibilnost poprima puni smisao ako je uporedimo s negativnom fleksibilnošću neoliberalne Amerike. U trenutku dolaska Reagana na vlast 1980, američka proizvodnja pšenice dosezala je 65 miliona tona, a 2022. iznosila je tek 47 miliona. Navodeći ove i slične podatke, Todd ističe da nije poenta u njima samima nego u šokantnoj činjenici da su „zapadni lideri ostali slijepi za stvarnost“. Putin nije Staljin Na Zapadu se na Putina gledalo u Staljinovim okvirima, što je, piše Todd, bilo potpuno pogrešno. I tu su analitičarima i donosiocima odluka bili na raspolaganju ne samo podaci nego i korisne stručne knjige. Osim navedenog Teurtrieja, Todd ističe američkog sociologa sovjetsko-jevrejskog porijekla Vladimira Shlapentokha (1926–2015). Bio je jedan od osnivača empirijske sociologije na ruskom jeziku u doba Brežnjeva. Suočen s antisemitizmom raspadajućeg Sovjetskog Saveza, emigrirao je 1979. u SAD nastavivši baviti se Rusijom, SAD-om i pitanjima opće sociologije. Njegovu knjigu Freedom, Repression, and Private Property in Russia objavio je 2013. Cambridge University Press, izdavač kojeg se teško može svrstati u marginalne ili vansistemske. Ova knjiga, koja pruža iznijansirano i izuzetno stručno viđenje (i neprijateljski nastrojeno prema Putinu), djelo je čovjeka koji je iznutra iskusio Brežnjevljevu Rusiju, a Putinovu Rusiju proučavao nakon što je postao američki državljanin. Lahko je nakon čitanja Shlapentokha definirati Putinov režim, ne kao vladavinu vanzemaljskog čudovišta koje potčinjava pasivni i zaostali narod, nego kao razumljivu pojavu koja se uklapa u tok opće historije Rusije, pritom iskazujući neke specifične osobine. Rusija jeste centralizirana država, u kojoj je nakon KGB-a došao FSB, iz kojeg je ponikao Putin. Todd je ipak opisuje kao demokratiju, ali autoritarnu. Demokratija – zato što, čak i ako su izbori pomalo namješteni, javne nam ankete – što niko ne spori – pokazuju da je podrška režimu nepokolebljiva, kako u ratnim tako i u mirnodopskim vremenima. Autoritarna – zato što, očigledno, režim ne ispunjava suštinski kriterij liberalne demokratije, a to je poštivanje prava manjina. Svakako, očigledno je odsustvo pluralizma, što podrazumijeva, među ostalim, ograničenja slobode štampe i raznih grupa u civilnom društvu. Nadalje, kao važne specifične odlike Rusije pod Putinom jeste vezanost za tržišnu ekonomiju uprkos jakoj ulozi države, sloboda kretanja građana odnosno putovanja i odlaska u inostranstvo, te – što je Shlapentokhu bilo važno – odsustvo antisemitizma, za razliku od sovjetskog doba. Koliko inžinjera ima Rusija, a koliko Amerika Među razlozima otpornosti Rusije, Todd ističe strukturu visokoobrazovanih građana, odnosno iznimno visok udio inžinjera (23,4 %) u usporedbi sa Sjedinjenim Državama (7,2 %), koje ovakve kadrove uglavnom uvoze iz Azije. U SAD-u 7,2 % od 40 % iznosi 46,8 miliona osoba, što daje 1,35 miliona inženjera. U Rusiji 23,4 % od 40 % iznosi 21,5 miliona, što daje 2 miliona inženjera. Uprkos nesrazmjeru broja stanovnika, Rusija uspijeva obrazovati više inženjera od SAD-a. Jedna od ključnih odlika Toddovih uvida jeste povezivanje tipa porodice i političkog uređenja društva. Zapadno oslanjanje na rusku srednju klasu, u nadi da će ona svrgnuti Putina jer očekuje više individualni sloboda, pokazalo je koliko Zapad ne razumije naslijeđe porodice u Rusiji. Liberalni Zapad je, naglašava Todd, naprosto slijep za raznolikosti svijeta.

Poraz Zapada (2): Zašto Putin nije Staljin i zašto brzo mora pobijediti u Ukrajini U uvodnom feljtonskom opisu knjige Emmanuela Todda Poraz Zapada obradili smo prvo poglavlje i deset iznenađenja rata u Ukrajini. Todd u nastavku knjige obrađuje prvo Rusiju, jer je njenu otpornost u ovom ratu naveo kao prvo iznenađenje. Međutim, kako Todd ironično primjećuje, otpornost je bila iznenađujuća samo onima koji su Rusiju decenijama potcjenjivali, gdje prije svega misli na kreatore javnog mnijenja i istaknute zvaničnike. Brojke, ekonomska kretanja, lahko uočljivi trendovi, te na kraju krajeva, dostupni podaci i odgovarajuća literatura omogućavali su Zapadu da ipak bolje upozna Rusiju. Međutim, liberalni um slijep je za raznolikost svijeta i očekuje da se ljudi drugdje ponašaju onako kako bi se ponašali na Zapadu. Pravo pitanje jeste zašto su Zapadnjaci do te mjere potcijenili svog protivnika kad mu aduti nisu bili skriveni i kad su podaci o tim adutima bili dostupni? Kako su uz obavještajnu zajednicu, intelligence community, od sto hiljada osoba samo u SAD-u, mogli zamisliti da će ukidanje SWIFT-a i ostale sankcije moći na koljena baciti zemlju što se rasprostire na 17 miliona km2, raspolaže svim mogućim prirodnim resursima i od 2014. otvoreno se priprema suočiti se s takvim sankcijama? Moralne statistike na strani Rusije Decenijama se koristeći demografskim i statističkim alatima, uz duboko poznavanje historije i temeljni antropološki pristup, Todd u svim svojim djelima insistira na nekim pokazateljima kretanja unutar jednog društva. Iako je proslavljen po načinu na koji je povezao naslijeđe tipa porodice i političkog uređenja u društvima, Toddova uspješnost i uvjerljivost su, prije svega, u pažljivom čitanju i tumačenja brojki koje otkrivaju temeljne društvene procese. Između 2000. i 2017, u središnjoj fazi putinovske stabilizacije, stopa smrtnih slučajeva izazvanih alkoholizmom u Rusiji pala je s 25,6 na 100.000 stanovnika na 8,4; stopa samoubistava s 39,1 na 13,8, a stopa ubistava s 28,2 na 6,2. Ove sirove brojke govore nam da je broj smrtnih slučajeva od alkoholizma s godišnjih 37.214 opao na 12.276, broj samoubistava s 56.934 na 20.278, a ubistava s 41.090 na 9.048. Ovakvi trendovi nastavili su se i početkom treće decenije 21. stoljeća, a godišnja stopa smrtnosti novorođenčadi pala je s 19 na 1.000 živorođene djece zabilježenih 2000. godine na 4,4 u 2020, spustivši se ispod američke stope od 5,4 (UNICEF). „Ovaj je posljednji pokazatelj, budući da se tiče najslabijih osoba u društvu, posebno značajan za ocjenu općeg stanja društva“, zaključuje Todd. Ali ovi demografski pokazatelji, koje su sociolozi 19. stoljeća nazvali “moralnom statistikom”, ukazuju na još vidljiviju i dublju stvarnost nego neki drugi pokazatelji. Ako se prate ekonomski podaci Rusije, uočava se napredak, brz porast životnog standarda između 2000. i 2010, a potom, između 2010. i 2020, usporavanje kao posljedica poteškoća uzrokovanih sankcijama nakon aneksije Krima. Ali trend koji ilustrira moralna statistika ispravniji je, dublji i odražava stanje socijalnog mira: Rusi su, probudivši se iz noćne more 1990-ih, nanovo otkrili da je stabilan život moguć. Koliko pšenice ima Rusija, a koliko Amerika Analizirajući ekonomski oporavak Rusije, Todd ističe, vodeći se Davidom Teurtrijeom, da je Rusija od zemlje koja nije mogla prehraniti stanovništvo postala zemlja koja izvozi hranu: „Uspješnost poljoprivrednog sektora omogućila je Rusiji da 2020. godine postane neto izvoznik poljoprivrednih proizvoda, prvi put u svojoj novijoj historiji: između 2013. i 2020, ruski izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda povećao se tri puta dok se uvoz prepolovio.“ Osim vojne industrije, u kojoj je Rusija samoodrživa i izvoznik, Todd ističe da je mnogim Zapadnjacima teško pojmiti da je Rusija pod Putinom uspjela ostvariti fleksibilnost i dinamičnost jeste internet. Budući da je ovo, za nas, sama suština modernosti, bilo je za očekivati da će nadležne službe biti svjesne napretka koji su postigli Rusi. To uopće nije bio slučaj.

Deseto iznenađenje: Poraz Zapada Deseto i posljednje iznenađenje upravo se materijalizira. To je poraz Zapada. Neki se mogu začuditi ovakvoj tvrdnji dok rat još traje. Ali ovaj je poraz izvjestan, jer Zapad razara sam sebe iako ga Rusija nije ni napala. Proširimo perspektivu i oduprimo se na trenutak osjećanju koje, opravdano, izaziva ratno nasilje. U razdoblju smo završene globalizacije, u oba smisla riječi: maksimalne i okončane. Pokušajmo sagledati stvari s geopolitičkog stanovišta: u biti, Rusija nije glavni problem. Prevelika za sve manju populaciju, bila bi potpuno nesposobna preuzeti kontrolu nad planetom, što ni najmanje ne želi; riječ je o normalnoj moći čiji razvoj ne krije ništa tajnovito. Nijedna ruska kriza nije poremetila svjetsku ravnotežu. Upravo je zapadnjačka, tačnije američka kriza, ta koja dovodi u opasnost ravnotežu planete. Njezini najperiferniji talasi udarili su o mol ruskog otpora, o klasičnu i konzervativnu nacionalnu državu. https://odgovor.ba/article/pogledi/12479/?fbclid=IwVERDUAREbThleHRuA2FlbQIxMQBzcnRjBmFwcF9pZAwzNTA2ODU1MzE3MjgAAR6Pc4Tz1sN0K7HKICgeoiBXcgAq_C3bxs5Ud-hHO6ya_8Xr0Rgnt2Ksg4zFmg_aem_W3VLJ06w7GZVI2Yzxc7W6A&utm_source=fb&utm_medium=paid&utm_campaign=120241625169310634&utm_term=120241625169890634&utm_content=120241625174140634&utm_id=120241625169310634

Ujedinjeno Kraljevstvo je željelo biti prva država koja će Ukrajini poslati rakete velikog dometa i teške tenkove. Ova se ratobornost, na podjednako bizaran način, probudila i u Skandinaviji, koja je dugo bila miroljubiva i sklonija neutralnosti nego vojevanju. Stoga u Sjevernoj Evropi nailazimo na sedmo iznenađenje, također protestantsko, koje se nadovezuje na britansku gorljivost. Norveška i Danska su veoma važni vojni releji Sjedinjenih Američkih Država, dok su Finska i Švedska, pridruživanjem NATO-u, otkrile nov interes za rat, koji je, vidjet ćemo, postojao i prije ruske invazije na Ukrajinu. Osmo iznenađenje: Američka vojna industrija u teškom stanju Todd naročitu pažnju u ovom djelu poklanja industrijskoj oslabljenosti Amerike, naročito u vojnom i odbrambenom sektoru, pa se već 2023. pokazalo da SAD nisu u stanju svom ukrajinskom štićeniku isporučiti dovoljno granata. Riječ je o potpuno izvanrednoj pojavi s obzirom na to da su uoči rata zbirni bruto domaći proizvodi (BDP) Rusije i Bjelorusije činili 3,3 % BDP-a zapadnih zemalja (Sjedinjene Američke Države, Kanada, Evropa, Japan i Južna Koreja). To što ova 3,3 procenta generiraju više oružja od zapadnog svijeta uzrokuje problem dvjema stranama: najprije ukrajinskoj vojsci koja, u nedostatku materijalnih sredstava, gubi rat, a zatim nauci kraljici Zapada, političkoj ekonomiji, čiji je – usudimo se upotrijebiti ovu riječ – lažni karakter upravo ovim razotkriven pred svijetom. Nadalje, piše Todd, sam koncept bruto domaćeg proizvoda zastario je i „odsada moramo razmišljati o odnosu neoliberalne političke ekonomije i stvarnosti“, pa tako u nastavku knjige razrađuje koncept SDP-a – stvarnog domaćeg proizvoda. Deveto iznenađenje: Usamljeni Zapad Zapad je bio ideološki usamljen pa nije ni znao koliko je izoliran. Naviknuti na to da diktiraju vrijednosti kojima se svijet mora prikloniti, Zapadnjaci su očekivali, iskreno i blentavo, da će cijela planeta biti jednako gnjevna na Rusiju. Bili su razočarani. Kad je minuo prvi šok izazvan ratom, na sve strane pomalo se počela pojavljivati sve otvorenija podrška Rusiji. Jeste se moglo očekivati da Kina, koju su Amerikanci stavili na svoj spisak kao sljedećeg protivnika, neće podržati NATO, ali moramo primijetiti da su komentatori s obje strane Atlantika, zaslijepljeni svojom ideološkom narcisoidnošću, tokom duže od godinu još uspijevali ozbiljno razmišljati da Kina možda i neće podržati Rusiju. Vjerovatno je, u suštini, još veće razočarenje izazvalo to što se Indija, najmnogoljudnija demokratska zemlja, odbila uključiti, što je izazvalo malu zbrku u taboru “liberalnih demokratija”. Todd posebno ističe da su zapadni komentatori neutemeljeno bili iznenađeni podrškom koju je Iran pružio Rusiji. U slučaju Irana, koji je vrlo brzo isporučio dronove Rusiji, komentatori dnevnih događaja nisu shvatili razmjere ovog zbližavanja. Naviknuti da trpaju te dvije zemlje u isti koš, i to koš snaga zla, geopolitičari amateri iz medija i drugih sfera, sasvim su smetnuli s uma do koje se mjere taj savez ne podrazumijeva. Historijski, Iran je imao dva neprijatelja: Englesku, koju su, nakon pada Britanskog Carstva, zamijenile Sjedinjene Američke Države, i… Rusiju. Ovaj je preokret trebao poslužiti kao upozorenje o razmjerama tekućih geopolitičkih previranja. Za sve ove neočekivane događaje, zapadno javno mnijenje, smatra Todd, koristi svoja jednostavna i pogrešna tumačenja, pa tako i odnos Turske, ruske suparnice na Crnom moru, tumači u svjetlu zajedničkih stremljenja „diktatora“. Ustvari, izgleda da nakon godinu i po rata cijeli islamski svijet Rusiju posmatra prije kao partnera negoli kao protivnika. Sve je jasnije da Saudijska Arabija i Rusija, nastojeći u svoje ruke uzeti proizvodnju i cijenu nafte, sebe radije vide kao ekonomske partnere a ne kao ideološke protivnike.

Svi su očekivali da će biti brzo pregažena. Stvorivši djetinjastu i pretjeranu sliku demonskog Putina, mnogi Zapadnjaci odbijali su vidjeti da je Rusija poslala na Ukrajinu, zemlju od 603.700 km2, samo 100.000 do 120.000 ljudi. Poređenja radi, 1968. u invaziju Čehoslovačke, zemlje od 127.900 km2, SSSR i sateliti Varšavskog pakta poslali su 500.000 ljudi. Ali ovo je, prije svega, iznenađenje Rusima, koji su, kao i mnogi Zapadnjaci, Ukrajinu smatrali propalom državom, failed state. Od stjecanja nezavisnosti 1991, zbog emigracije i pada nataliteta, izgubila je oko 11 miliona stanovnika. Njome su vladali oligarsi, korupcija je dosezala nepojmljive nivoe, izgledalo je da su i zemlja i njezini stanovnici na prodaju. Ukrajina je uoči rata postala obećana zemlja jeftinog surogatnog majčinstva. Bez obzira na vojnu pomoć NATO-a od samog početka rata, mnogo je važniji sami otpor ukrajinske države i društva. ... ali žestok otpor zemlje u raspadu postavlja nam historijski problem. Ono što niko nije mogao predvidjeti jeste to da će ta zemlja u ratu pronaći glavni razlog za život, opravdanje svog postojanja. Četvrto iznenađenje: ekonomska otpornost Rusije Todd se kroz cijelu knjigu svako malo ironično osvrće na nade zapadnih elita da će isključenje Rusije iz bankovnog sistema SWIFT ekonomiju ove zemlje baciti na koljena, ali – piše Todd – da je na Zapadu iko bio dovoljno radoznao pa čitao knjigu Davida Teurtrieja Russie. Le retour de la puissance (Rusija, povratak moći), objavljenu nekoliko mjeseci prije rata, uvidio bi da se Rusija već od 2014. prilagođavala i razvijala bankarsku i informatičku stabilnost. U ovoj knjizi otkrivamo modernu Rusiju, dobrano udaljenu od krute neostaljinističke autokratije kakvom nam je mediji prikazuju iz dana u dan, Rusiju sposobnu za veliku tehnološku, ekonomsku i društvenu fleksibilnost – ukratko, protivnika kojeg treba ozbiljno shvatiti. Peto iznenađenje: iščezavanje svake evropske volje Kao i u drugim svojim djelima, Todd ni ovdje ne propušta sarkastično objasniti unutarevropske odnose, kao i odnose Evropske unije i pojedinačnih zemalja sa svjetskim silama. U početku je Evropa bila francusko-njemački par koji je od krize 2007–2008. svakako poprimio izgled patrijarhalnog braka: Njemačka je postala nadmoćni muž koji više ne sluša šta mu supruga govori. Ali smatralo se da je, čak i pod njemačkom hegemonijom, Evropa zadržala određenu autonomiju. Međutim, uprkos nekim zadrškama s druge strane Rajne na početku, među kojima i oklijevanje kancelara Scholza, Evropska unija je veoma brzo odustala od namjere da brani vlastite interese; odvojila se od svog energetskog i trgovačkog (pa i šireg) ruskog partnera, sankcionirajući sama sebe sve oštrije i oštrije. Todd podsjeća da se Njemačka nije naročito protivila ni sabotaži gasovoda Sjeverni tok, te, pozivajući se na Seymoura Hersha, tvrdi da je upravo Amerika sabotirala dotok ruskog gasa u Njemačku, i to uz pomoć Norveške. Ali, također, vidjeli smo Francusku Emmanuela Macrona kako isparava na međunarodnoj sceni, dok Poljska postaje glavni agent Washingtona u Evropskoj uniji, naslijedivši u toj ulozi Ujedinjeno Kraljevstvo koje je, zahvaljujući Brexitu, istupilo iz Unije. Na kontinentu, generalno govoreći, osovinu Pariz – Berlin zamijenila je osovina London – Varšava – Kijev, kojom se upravlja iz Washingtona. Ova nestalnost Evrope kao autonomnog geopolitičkog aktera ima itekako čime začuditi, pogotovo kad se prisjetimo da je prije jedva dvadeset godina zajedničko protivljenje Njemačke i Francuske ratu u Iraku dovelo do zajedničkih konferencija za novinare kancelara Schrödera, predsjednika Chiraca i predsjednika Putina. Šesto i sedmo iznenađenje: Ratoborne Britanija i Skandinavija Šesto iznenađenje rata bit će pojavljivanje Ujedinjenog Kraljevstva u ulozi NATO-ove antiruske rakete i lijevog smetala. Njegovo Ministarstvo odbrane, Ministry of Defence (MoD), čije su izjave prenosili zapadnjački mediji, odmah se postavilo kao jedan od najgorljivijih komentatora rata, do te mjere da su, u poređenju s njim, američki neokonzervativci izgledali kao mlaki militaristi.

Poraz Zapada (1): Evropa bez volje, usamljeni Zapad i ekonomska otpornost Rusije Dana 24. februara 2022. Vladimir Putin pojavljuje se na ekranima širom svijeta. Najavljuje ulazak ruskih trupa u Ukrajinu. U govoru se, u suštini, ne bavi ni Ukrajinom ni pravom na samoopredjeljenje narodā Donjecka. Bio je to izazov NATO-u. Putin je kazao zašto ne želi da Rusija bude nespremna, kao što je bila u ljeto 1941, kada je predugo čekala neizbježni napad: 'Neprekidno širenje infrastrukturā Sjevernoatlantskog saveza i vojno uređenje teritorije Ukrajine za nas su neprihvatljivi.' Prekoračena je 'crvena linija'; nije to bilo pitanje da li dopustiti da se u Ukrajini razvije 'antiruska atmosfera', nego se radilo, insistirao je, o samoodbrani – tako počinje knjiga Poraz Zapada, djelo glasovitog i provokativnog francuskog sociologa, historičara i demografa Emmanuela Todda. Kako i naslov nagovještava, Zapad u Ukrajini gubi rat, ali – štaviše – u procesu je strukturnog poraza, koji će prerasti u rasulo. Toddove naizgled dramatične najave i „proročanstva“ ipak treba ozbiljno razmatrati. Svjetsku je slavu stekao krajem 1970-ih, kada je, istražujući osnovne demografske i društvene tokove, u knjizi Konačni pad: Esej o rastakanju Sovjetskog Saveza, ustanovio da je jedna od dvije najmoćnije sile svijeta zapravo društvo u dubokoj krizi i da mu predstoji raspad iznutra. Početkom 21. stoljeća je, u knjizi Nakon imperije, također nagovijestio neke od strukturnih i dramatičnih promjena kroz koje danas prolaze Sjedinjene Američke Države: duboka društvena polarizacija, rast nejednakosti, klijanje političkog radikalizma... U prvom poglavlju knjige Poraz Zapada, naslovljenom „Deset iznenađenja rata“, Todd naglašava da na Zapadu niko nije htio ozbiljno i racionalno shvatiti poruke iz spomenutog Putinovog govora. Putinov govor, vrlo razrađen, vrlo staložen – čak ako je i odavao određeno uzbuđenje – bio je savršeno jasan, i premda nije bilo mjesta popustljivosti, ipak ga je trebalo razmotriti. Međutim, odmah je prevladao stav da je Putin nerazumljiv, a Rusi ili nerazumljivi ili pokorni ili budale. Ono što je uslijedilo bio je izostanak ikakve rasprave, što ne služi na čast zapadnjačkoj demokratiji: potpun izostanak rasprave u dvije zemlje, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a relativan u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Ni ovaj rat, „kao i većina ratova, pogotovo svjetskih“, nije se odvijao po planu i priuštio nam je mnoga iznenađenja, a Todd izdvaja njih deset. Prvo iznenađenje: Rat je izbio Evropa je bila uvjerena da je izašla iz epohe velikih ratova, a Todd tu zabludu opisuje vrlo jednostavno: Prvo iznenađenje bilo je uopće izbijanje rata u Evropi, pravog rata između dviju država, nečuvenog događaja na kontinentu koji je na sebe gledao kao na područje trajnog mira. Drugim riječima, šok nije bio samo vojni nego i mentalni. Evropski politički projekt tri decenije počivao je na pretpostavci da su ratovi među državama kontinenta postali historija. Dvije godine rata u Ukrajini, pokazat će se u nastavku knjigu, rasporile su mnoge evropske mitove i slomile ustaljene obrasce mišljenja i ponašanja. Mnoge će države, od Francuske i Britanije preko skandinavskih zemalja pa do Poljske, otkriti svoje potisnute težnje i strahove. Drugo iznenađenje: Protivnici Amerika kao da je bila zaboravila na Rusiju, koja se ekonomski, društveno i vojno razvijala od dolaska Putina na vlast, pa je svu geopolitičku i vojnu pažnju usmjerila prema Kini. Već duže od decenije, Amerika označava Kinu kao svog glavnog neprijatelja. Neprijateljstvo prema Kini u Washingtonu bilo je nadstranačko i, vjerovatno, jedina tačka oko koje su se republikanci i demokrati uspjeli složiti u posljednjih nekoliko godina. Pa ipak, mi učestvujemo u sukobu SAD-a i Rusije, i to preko leđa Ukrajinaca. Treće iznenađenje: Vojni otpor Ukrajine

Globalne posljedice će biti najizraženije u Aziji. Japan, Južna Koreja i Indija uveliko zavise od energije iz Zaljeva. Kina, iako je diverzificiranija, također zavisi od regije za veliki dio svog uvoza energije. Te zavisnosti su ugrađene u infrastrukturu - rafinerije, brodske rute i sisteme skladištenja koji se ne mogu brzo rekonfigurirati. Ako poremećaji u snabdijevanju energijom potraju, efekti će biti široko rasprostranjeni. Veći troškovi osiguranja i prevoza će povećati cijene. Trgovinski bilansi će se pogoršati. Valute će oslabiti. Inflacija će rasti. Energetska ovisnost će početi oblikovati politiku. Vlade će dati prioritet pristupu energiji. Diplomatski izbori će se suziti. Akcije koje riskiraju daljnju nestabilnost postat će teže održive. Svijet iz 1970-ih u kojem su naftni šokovi doveli do godina stagflacije više neće biti daleka uspomena već sve bliža stvarnost. Iran će ponovo imati koristi. Kina zavisi od energije iz Perzijskog zaljeva kako bi održala rast. Rusija ima koristi od viših i nestabilnijih cijena energije. Iran dobija prednost zahvaljujući svojoj poziciji na Hormuškom gasnom grlu. Svaka od ove tri nacije ima podsticaje koji su u suprotnosti s ekonomskom stabilnošću Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Ove tri nacije ne moraju formalno koordinirati svoje djelovanje. Struktura sistema ih gura u istom smjeru. Ovako nastaje novi poredak - ne kroz formalni savez (barem ne u početku), već kroz konvergentne podsticaje koji se međusobno pojačavaju tokom vremena. Drugi mogući scenariji u nastajućem novom svjetskom poretku su još mračniji. Zamislite Iran s kontrolom nad oko 20 posto svjetske nafte, Rusiju s oko 11 posto i Kinu koja je u stanju da apsorbuje veliki dio te ponude. Formirali bi kartel kako bi Zapadu uskratili 30 posto svjetske nafte. Ne trebate sofisticiranu analizu da biste prepoznali katastrofalne posljedice: nagli pad moći Sjedinjenih Država i Evrope i globalni pomak prema Kini, Rusiji i Iranu. Sjedinjene Američke Države suočavaju se s teškim izborom: ili se obavezati na dugoročni napor da ponovo uspostave kontrolu nad Hormuškim moreuzom ili prihvatiti novi globalni energetski aranžman u kojem američka kontrola više nije osigurana. Ako se odluče za prihvatanje, ishod je jasan: Međunarodni sistem će se reorganizovati s Iranom kao četvrtim centrom globalne moći. Pa ipak, ako Sjedinjene Američke Države odluče da ponovo uspostave vojnu kontrolu, čeka ih duga bitka, koju bi mogle izgubiti. Iranski rat nije vojni sukob iz kojeg Sjedinjene Države mogu jednostavno izaći, a stvari se vratiti na staro. Iran bi sigurno tražio visoku cijenu u novom dogovoru sa Sjedinjenim Državama - ali ta cijena će sigurno biti jeftinija od one u alternativnoj budućnosti. Ovo je transformativni rat i ako se ove promjene nastave čak i nekoliko godina, globalni poredak će se nepovratno promijeniti. https://www.nytimes.com/2026/04/06/opinion/iran-war-strait-hormuz.html?fbclid=IwdGRzaARC7MJleHRuA2FlbQIxMQBzcnRjBmFwcF9pZAwzNTA2ODU1MzE3MjgAAR5sYhWgpdI1lHMFvY2l4LvK9HMF4HwXZovmU63M-5L0oTWqrxJYvT2W85C1oQ_aem_hOWjufdhCiBh-Ti47pux4Q

Rat pretvara Iran u veliku svjetsku silu New York Times / prof. Robert A. Pape Posljednjih godina, konvencionalna geopolitička mudrost bila je da se svjetski poredak kreće prema tri centra moći: Sjedinjenim Američkim Državama, Kini i Rusiji. To gledište pretpostavljalo je da moć prvenstveno proizlazi iz ekonomske veličine i vojnih sposobnosti. Ta pretpostavka više ne vrijedi. Brzo se pojavljuje četvrti centar globalne moći - Iran - koji ne konkurira te tri nacije ekonomski ili vojno. Umjesto toga, njegova novostečena moć proizlazi iz kontrole nad najvažnijom energetskom tačkom u globalnoj ekonomiji, Hormuškim moreuzom. Moreuz je dugo bio međunarodni plovni put kroz koji su mogli putovati brodovi iz svih zemalja. Ali zajednička vojna kampanja koju su Sjedinjene Američke Države i Izrael ove godine započeli protiv Irana potaknula je Iran da stvori selektivnu vojnu blokadu moreuza. Otprilike petina svjetskih zaliha nafte i ukapljenog prirodnog plina kreće se kroz moreuz. U bliskoj budućnosti nema stvarnih alternativa ovim rutama snabdijevanja. Ako iranska kontrola nad moreuzom potraje mjesecima ili godinama, kao što vjerujem da bi moglo, to će drastično preoblikovati globalni poredak na štetu Sjedinjenih Američkih Država. Mnogi analitičari vjeruju da je iranski utjecaj na Hormuški moreuz samo privremen. Rašireno je očekivanje da će američke i savezničke pomorske snage uskoro stabilizirati situaciju i da će se protok nafte nastaviti po poznatim linijama. To očekivanje je pogrešno. Pretpostavlja se da Iran, kako bi nastavio kontrolirati moreuz, mora fizički zatvoriti njegov položaj. Ali, kao što smo već vidjeli, moreuz se može kontrolirati i bez njegovog zatvaranja. Danas je moreuz i dalje otvoren za tankere. Promet je opao za preko 90 posto od početka rata, ne zato što je Iran potapao svaki brod koji je ušao u moreuz, već zato što su, s obzirom na vjerodostojnu prijetnju napada, osiguravatelji povukli ili promijenili cijenu pokrića ratnog rizika. Napad na teretni brod svakih nekoliko dana bio je više nego dovoljan da rizik postane neprihvatljiv. Modernim ekonomijama nije potrebna samo nafta. Također im je potrebna nafta isporučena na vrijeme, u obimu i s predvidljivim rizikom. Kada se ta pouzdanost pokvari, tržišta osiguranja se zatežu, cijene prijevoza rastu, a vlade počinju gledati na pristup energiji kao na složen strateški izazov, a ne kao na jednostavnu tržišnu transakciju. Problem za Sjedinjene Države je asimetrija. Zaštita svake pošiljke nafte koja prolazi kroz Hormuški moreuz od potencijalnih napada - mina, dronova, raketnih napada - je operacija s punim radnim vremenom. Zahtijeva kontinuirano vojno prisustvo. Iranu je potrebno samo povremeno pogoditi tanker s naftom da bi se bacila sumnja na pouzdanost svjetskih isporuka nafte. Predsjednik Francuske Emmanuel Macron rekao je isto u četvrtak kada je izjavio da je "nerealno" otvoriti Hormuški moreuz silom i da se "to može učiniti samo u dogovoru s Iranom". Gotovo je priznao da se protok nafte ne može garantirati bez iranskog pristanka. Decenijama je Perzijski zaljev imao jednostavan aranžman: proizvođači nafte su izvozili, tržišta su određivala cijene, a Sjedinjene Države su osiguravale rutu. Taj sistem je omogućavao rivalstvo bez nestabilnosti. Sada se raspada. Zaljevske države uveliko zavise od izvoza energije za državne prihode. Kada stope osiguranja porastu i transport postane neizvjestan, fiskalni uticaj je neposredan. Vlade se prilagođavaju. Teret se preusmjerava. Ugovori se ponovo pregovaraju. Ako neizvjesnost potraje, aranžman u Zaljevu će se neizbježno promijeniti, ustupajući mjesto drugačijem regionalnom poretku - onom u kojem zaljevske države sve više prihvataju aktera koji može najdirektnije uticati na pouzdanost njihovog izvoza. Taj akter je sada Iran.

//ŠVEDSKA SE VRAĆA KEŠU - ŠAKA U OKO GLOBALIZMU Švedska je bila predvodnik bezgotovinskog društva, ali sada vidi da je pogriješila i vraća se nazad. Umjesto bezgotovinskog uvodi hibridni sustav. Zbog sigurnosti i otpornosti u izvanrednim situacijama sada ponovno potiču korištenje gotovine kao nužnog rezervnog rješenja. Držite 1000 kruna kod kuće, kaže Riksbank, švedska centralna banka nedavno. Hvala i doviđenja. https://www.riksbank.se/en-gb/press-and-published/notices-and-press-releases/press-releases/2026/new-recommendations-for-public-payment-preparedness?fbclid=IwdGRjcARA7f9jbGNrBEDt9mV4dG4DYWVtAjExAHNydGMGYXBwX2lkDDM1MDY4NTUzMTcyOAABHje_1Z2uzQcex2cEZrMeqEi4Ca_6PXAZKiothrtClEghk38Njzjq0I6qVVLc_aem_QxIyUjOoTrfsPkAjKUrcQw fb Ivan Velibor Sinčić

Uncivilized - Kako će se Izrael srušiti Spolja, Izrael izgleda kao neprobojna tvrđava. Ali moć i trajnost nisu ista stvar. Izraelska država se urušava jer je krhka kao kula od karata. Evo kako. 01:13 AMERIČKA PODRŠKA 05:24 STANOVNIŠTVO 08:47 HOMOGENOST DRUŠTVA 13:52 BORBA ZA OPSTANAK 17:09 EKONOMIJA Ispravka autora: Snimak Izraelaca koji beže sa plaže je pogrešno označen kao iz Izraela. Nije. Rumble (Uskoro)

Ne moraš meni ništa slati, postavi na Documentary... Ja tebi prosleđujem ono što mislim da je interesantno za kanal.

Barbara O'Neill - Kućni lekovi 00:28 Ricinusovo ulje 03:55 Crni luk 16:04 Beli luk 23:08 Đumbir 30:14 Krompir 31:32 Kajenska paprika 39:41 Ugalj Jedan od definitivno važnijih videa na kanalu. Moja vam je preporuka da ga prosledite sebi samim (Saved Messages). Ne zaboravite, Telegram može da vam posluži i kao Cloud koji ne morate da plaćate. Oni koji upražnjavaju alternativno lečenje, njima je ovo boza ali svim ostalima (meni takođe) je ovo bukvar. Ako pronađem još koje njeno zanimljivo predavanje, biće na kanalu sigurno. Radi lakšeg snalaženja, za sada imamo samo 4: 01. So i voda 02. Mišići ne znaju za godine 03. Jetra 04. Kućni lekovi Rumble (uskoro)