Tijek okolnosti na Bleiburgu u svibnju 1945. godine
Zašto su Britanci predali hrvatsku vojsku i hrvatske civile na milost ili nemilost njihovom tada budućem krvniku Titu i Jugoslavenskoj Armiji? U školama nas od najranije adolescentske dobi uče da je to bilo zato što je to bio velik broj ljudi na jednom mjestu, nemoguć za održati. Uz to svakako kažu da je takav zločin nemjerljiv s navodnim zločinom u Jasenovcu 1941.-1945. godine. Međutim, to nije istina. Istina je da su oba rukovoditelja zapadnih Saveznika u ratu (masoni Churchill i Roosevelt) svjesno dogovorili u ožujku 1945. da neće tretirati pripadnike njemačke vojske i njezine saveznike kao "ratne zarobljenike" već kao "razoružane neprijateljske borce". To je značilo da ako dolaze iz komunističke okupacijske zone i bježe od istih, predat će ih nazad komunistima (Titu i Staljinu) od kojih su bježali. Ženevska i haaška konvencija time je službeno još tada prekršena od zapadnih Saveznika, jer je ona zvala takve izbjegličke vojnike ratnim zarobljenicima, a Saveznici su si dali prava da takve preimenuju i tim nazivom "razoružani neprijateljski borci" manipuliraju u smislu da takvi vojnici snose krivnju na sebe. Po međunarodnim konvencijama o postupanju s ratnim zarobljenicima konvencije kažu da se zaraćenu stranu koja se preda drugoj zaraćenoj strani ne smije izručiti trećoj zaraćenoj strani. Tako da su Britanci prekršili debelo to načelo, s time da britanske jedinice na Bleiburgu nisu imale pojma o dogovoru Churchilla i Roosevelta. Za taj dogovor saznalo se tek 70-ih godina 20. stoljeća od američko-židovskog povjesničara Juliusa Epsteina. Sada kada to znamo, znamo sve o Britanskoj izdaji Hrvata.
Britanski zapovjednik je 14. svibnja 1945. u bleiburškom dvorcu dočekao hrvatsku delegaciju koja mu je priopćila da su na putu do Loibaškoga polja u Bleiburgu oko pola milijuna Hrvata (Englezi su to znali preko svojih izviđačkih zrakoplova) i da će se HOSNDH predati britanskim okupacijskim snagama u Koruškoj, i britanski zapovjednik je predaju hrvatskih snaga prihvatio, i odredio da se smjeste na Loibaškome polju, kako budu pristizale toga i sljedećega dana. Već tog sljedećeg dana, 15. svibnja 1945., britansko zapovjedništvo je dobilo od viših instancija instrukciju, da sve hrvatske snage (kao i srpske), preda Titovoj partizanskoj paravojsci. Hrvatska vojska je položila oružje točno taj dan u 15 sati i 15 minuta, u isto vrijeme kada je razapet i Isus Krist na križu. U sljedećim danima je hrvatski narod masovno ubijan i ubijeno je više od pola milijuna nevinih Hrvata. Po istraživanjima hrvatskog profesora povijesti i voditelja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Gorana Jurišića, svaki šesti Hrvat ubijen je do Božića 1945. godine, dakle 1/6 Hrvata nestala je zbog te partizanske verzije "oslobođenja". A kako znamo da su žrtve bile nevine? Pa upravo po svjedočenju jugoslavenskog komunističkog političara i Titovog doušnika Milovana Đilasa. On je izjavio 1979. u svojem dugom razgovoru s Georgeom Urbanom za britanski magazin "Encounter" sljedeće: "Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista." I zaista onda, jedina krivnja ubijenih Hrvata s Bleiburga i Križnih puteva 1945. godine bila je ta što su bili Hrvati koji su strahovali i bježali od komunista. Kada vam to potvrdi i komunist, onda znate sigurno da govorite istinu! Nema većeg ubojice hrvatskog naroda u čitavoj hrvatskoj povijest od jugoslavenskih partizana. Nadmašili su i Osmanlije i Mlećane zajedno. I sam austrijski povjesničar dr. Florian Thomas Rulitz, autor knjige The tragedy of Bleiburg and Viktring, o tim događajima kaže: "Bleiburški pokolj svibnja 1945. godine je najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti Hrvatske."
Pravaški Odjek povodom 79. godišnjice sjećanja na Bleiburg 18. svibnja 2024. godine