PsihoNefs

Pravilo br. 10 PONIŽAVANA DJECA SU TUŽNA NE ZATO ŠTO SU PONIŽENA NEGO ZATO ŠTO VJERUJU DA SU BEZVRIJEDNA Djeca nemaju mentalnu odbranu. Djeca izgovorene riječi i komentare o sebi prihvataju kao istinu. Dijete kojem se kaže nešto ponižavajuće, bude povrijeđeno i uznemireno, ne zato što mu je to rečeno, nego zato što misli da je to zaista istina. Dijete koje u trenutku ljutnje biva poniženo riječima "Ti si stvarno idiot", uznemiri se ne zato što ga je neko nazvao "idiotom", nego zato što misli da je stvarno "idiot". Mnogi odrasli misle da će riječi, koje kažu svojoj djeci u trenutku bijesa, biti zaboravljene već narednog dana. To može biti tačno... Dijete može zaboraviti što je doživjelo, ali ne zaboravi kako se osjećalo. 🖋Adem Gunes, iz knjige 100 temeljnih pravila u odgoju djece

Dvije osobe koje imaju međusobni konflikt idu na savjetovanje kod različitih psihoterapeuta: Jednoj se govori: ne dozvoli da loše osobine druge osobe utiču na tebe. Nije do tebe! Drugoj se kaže: ne dozvoli da ti očekivanja druge osobe kvare život. Nije do tebe! I tako skoro svaki drugi savjet koji dobijamo, ukratko glasi: NIJE DO TEBE! Takve poruke su uvijek dobrodošle i dobijaju najviše lajkova. Zašto? - Pa uvijek je lakše kriviti drugog nego sebe, čime se umanjuje osjećaj krivice, ali i živi u isprepletanoj mreži iluzija... Da li nam to onda stvarno pomaže u životu? - Ne! Prvi korak ka istinskoj sreći jeste da shvatiš da je DO TEBE, ne do nekog drugog. Ako bi svako promijenio ono što je do njega, problemi bi nestali. https://t.me/psihonefs

Da li nekada zastanete i divite se ljepoti koja je oko vas? Sudeći po rezultatima eksperimenta sprovedenog 2007. godine, najverovatnije ne. Svjetski poznati violinista Džošua Bel bio je u ulozi uličnog svirača na stanici metroa u Vašingtonu, a cilj je bio ispitati koliki broj ljudi će stati da oslušne njegovo maestralno izvođenje. Uprkos činjenici da je svirao na ručno napravljenoj violini koja košta čak 3.5 miliona dolara i da su nedavno pre toga rasprodate sve karte za njegov koncet u Bostonu (a cijena jedne karte bila je 100 dolara), samo nekoliko ljudi je zastalo i uživalo u njegovoj virtuoznoj izvedbi. Tog dana, Džošua Bel je na ulici Vašingtona zaradio cijela 32 dolara. Gdje sve ovo ukazuje da su često prestiž ili tafra vodilje u životu. https://t.me/psihonefs

Znakovi autizma kod djece

Djeca koja su ili previše hvaljena ili previše kritikovana i zanemarivana, ili su proživjela različite traume mogu razviti narcističke osobine. Preterano hvaljenje može dovesti do osjećaja superiornosti, dok zanemarivanje i traume mogu stvoriti duboku nesigurnost koja se kasnije maskira grandioznošću - kao način odbrane od osjećaja ranjivosti. https://t.me/psihonefs

Potiskivanje traume može dovesti do anksioznosti i depresije kroz nekoliko mehanizama. Evo kako se to dešava: 1. Neadaptivno suočavanje Kada osoba potiskuje traumatske uspomene, ona izbjegava suočavanje sa bolnim emocijama i sjećanjima. Iako ovo može privremeno smanjiti neprijatne emocije, na duže staze to onemogućava procesuiranje i integrisanje tih iskustava, što je ključno za emocionalno ozdravljenje. Ova neriješena osjećanja mogu se manifestovati kao stalna anksioznost ili depresija. 2. Povećanje emocionalnog stresa Potiskivanje traume zahtijeva značajnu mentalnu i emocionalnu energiju. Ovaj kontinuirani napor može povećati nivo stresa u tijelu i umu. Visok nivo stresa može oslabiti sposobnost osobe da se nosi sa svakodnevnim izazovima, što doprinosi razvoju anksioznosti i depresije. 3. Disregulacija emocionalnih reakcija Potiskivanje može dovesti do disregulacije emocionalnih reakcija. Osobe mogu postati preosjetljive na manje stresore jer njihova emocionalna energija već biva usmjerena na potiskivanje traumatskih uspomena. Ovo može rezultirati čestim anksioznim epizodama ili dugotrajnim osjećajem tuge i beznađa. 4. Smanjena sposobnost za formiranje zdravih odnosa Trauma često utiče na sposobnost osobe da formira i održava zdrave odnose. Potiskivanje traume može dodatno otežati ovu situaciju jer osoba može imati problema sa povjerenjem, intimnošću i emocionalnom povezanošću. Osećaj izolacije i usamljenosti može pogoršati simptome depresije i anksioznosti. 5. Fiziološki efekti Traumatska iskustva ostavljaju fiziološke tragove u tijelu. Potiskivanje tih iskustava može dovesti do hronične aktivacije sistema "bori se ili beži", što rezultira povećanim nivoima kortizola i drugih stresnih hormona. Hronično povišen nivo kortizola može dovesti do simptoma depresije i anksioznosti. 6. Reaktivacija traume Potiskivanje ne znači i zaboravljanje. Traumatske uspomene mogu biti reaktivirane kroz senzorne podražaje, situacije koje podsjećaju na traumu, ili čak kroz snove. Ove neočekivane reaktivacije mogu biti veoma uznemirujuće i dovesti do anksioznih napada ili depresivnih epizoda. 7. Izbjegavajuće ponašanje Osobe koje potiskuju traumu često razvijaju izbjegavajuće ponašanje kako bi izbegle situacije ili podražaje koji mogu izazvati sjećanja na traumu. Ovo izbjegavanje može značajno smanjiti kvalitet života, ograničavajući njihove aktivnosti i interakcije, što može doprineti osjećaju bespomoćnosti i depresije. Da bi se pomoglo osobama koje su potisnule traumu, terapeuti često koriste terapijske tehnike koje omogućavaju sigurno suočavanje i procesuiranje traumatskih iskustava. Ove tehnike uključuju: - Kognitivno-bihevioralnu terapiju (CBT) - Terapiju izlaganjem (Exposure Therapy) - Desenzitizaciju i reprocesiranje pokretima očiju (EMDR) - Terapiju prihvatanja i posvijećenosti (ACT) Svrha ovih terapija je pomoći osobi da integriše traumatska iskustva na način koji smanjuje njihovu emocionalnu intenzivnost i omogućava zdravije emocionalno funkcionisanje. https://t.me/psihonefs

Ako ti je ruka nemoćna da uzvrati na dobročinstvo, jezik nije. https://t.me/psihonefs

Jedne prilike je jedan vladar zamolio svoje mudrace da mu napišu rečenicu koja će mu koristiti za svako stanje koje ga snađe: bilo tuga, radost, sreća, bolest ili neki problem... Mudraci se dobro razmisliše i napisaše mu: ,,VLADARU, I TO ĆE PROĆI". https://t.me/psihonefs