Dritan Abazovic

Idemo u baraž bez iskustva i igramo protiv tima koji zna da igra velike mečeve, ali i da namješta utakmice. Nijesmo toliko kompaktni u prvom meču, osjećao se strah nakon svega. Ipak, oči nikada ne lažu, naročito ne djeteta. Gledam u Noara, malog simpatičnog dječaka iz Ulcinja, koji je na svakoj utakmici stojao kraj ograde i vraćao lopte. Ponekad bi se okrenuo i priupitao nas ponešto. U toj nevjerovatnoj borbi pred publikom koja je došla u nikad većem broju mi ne uspjevamo dati gol. Noar kao da je slutio radost. Prozvao je ime Japanca Nishimure koji se zagrijavao. Uzviknuo je jako: ,,Nishiiiii!!!" I dalje nismo mogli dati gol, ni sa igračem više, pa smo od Noara tražili da opet prozove Japanca. Trener, kao da nas je čuo, tražio je zamjenu. Sada već jedan od tri ulcinjska samuraja, uz Haradu zvanog “Hirošima” i Jua “Wake up Yu”, ulazi u igru i nakon par minuta rješava meč. U revanšu su nas zadesili drugi problemi, ali se vidjelo da možemo i da se naši mornari ne boje talasa. Mladost, koja je znala da će Ulcinjani krenuti da preplave Donju Goricu, pokušavala je primitvnim metodama da demotiviše navijače, prodajući karte 100€ po osobi. Međutim, i tu se nalazi neko rješenje i u jednoj uzbudljivoj utakmici, sjajnoj atmosferi, bez minimalnog incidenta, Otrant, tim sa posljednjeg mjesta na tabeli, igra najbolju utakmicu u sezoni. Prosto, svaki je igrač znao da ne smije da iznevjeri tolika očekivanja građana koji su ovu radost čekali od daleke 1921. godine, od kad klub postoji. Uz malo zaslužene sreće koja prati hrabre - stigla je Prva Liga! San gerancija stao je u jednoj prelijepoj podgoričkoj noći pod svjetlima mobilnih telefona, nakon što su ugašeni reflektori na DG areni. Nuzo je uzeo harmoniku u ruke i "Ulcinjska svadba" je mogla da počne na Pristanu. FK Otrant je pokazao kako se vizija pretvara u realnost, kako volja pobjeđuje novac, kako tim nadvladava pojedinca i kako san postaje java! Ovo je klub koji je pobjedio predrasude, prevazišao sebe i srušio sistem! Zajedno smo vratili dug svom gradu, osjećamo se tako ispunjeno i ponosno baš kao što kaže čuvena pjesma o Maradoni “La Mano de Dios” (Božija ruka): ,,Imao sam san da donesem radost svome narodu!" Otrant je jedina ekipa u državi koja je stekla ogromne simapatije mnogih ljudi širom Crne Gore, a koji nijesu iz Ulcinja. Njima posebno hvala! I ne, ovo nije samo priča sa srećnim krajem, ovo je priča gdje su svi pobjednici! Radujmo se zajedno i neka naša bajka traje kao masline, zbog djece i njihovih osmjeha!

Kako je FK Otrant ispisao najljepšu fudbalsku priču u Crnoj Gori - dvije crtice o Prvoj ligi! Grad gusara. Jedina siromašna Opština na primorju. Godinama zapostavljen, zaboravljen i diskriminisan, a ipak najljepši i najmirniji. Samo 25 km od Ulcinja, naše komšije iz Bara još prije par godina imali su dva tima u najvišem rangu takmičenja. Kod nas se i tada igrala “beton liga”. Utakmice je karakterisao antifudbal kojeg su čuvali nekoliko entuzijasta i neumorni navijači poput Baše i Ružda, po kome se pamti čuveni uzvik “ua, delegat!”. Odjeknulo je to tribinama nakon što su isprozivali sve igrače i sudije tražeći krivca u svakom osim u sebi. Grad bez stadiona, do prije dvije godine i bez adekvatnih svlačionica i sa terenom čije je zemljište u sudskom sporu, nije imao čemu da se nada. Te jeseni 2022. godine bili smo posljednji u Drugoj ligi. Dakle, najgori u najnižem rangu u jednoj od najslabijih liga u Evropi. Tadašnji trener nije imao trunku krivice, nije bilo kvaliteta za više, a uprava kao svaka uprava, kad ne zna šta će - promijeni trenera. Kako kod nas ništa ne može bez politike, sticajem okolnosti poklopilo se da smo po prvi put imali pristojnu lokalnu vlast i ljude sa kojima se moglo razumno razgovarati. Psihološki momenat je ključan naročito tamo gdje dominira siromašna svijest. Kasno u noć javlja mi prijatelj da je predsjednik kluba, legendarni Skendo Redža, sa svojim saradnicima, dogovorio dolazak Deja Vukićevića u Otrant. Iskreno, nijesam mogao da vjerujem. Pronašao sam se i sam u komentatru koji je neko, povodom te vijesti, sjutradan objavio na tviteru “e moj Dejo”, rugajući se tako najboljem crnogorskom treneru što je preuzeo fenjeraša Druge lige. Možda je upravo to promijenilo sve! Ako nešto mrzim u životu, to je kad se ljudi rugaju nemaštini. A mi jesmo bili i ostali vrlo skroman klub. Ipak, ne damo na sebe, ako ništa zbog tih 2000 godina koliko nas masline ovdje čuvaju. Te zime doveli smo šest pojačanja i krenuli na najljepše sportsko putovanje. Osjećalo se da nakon velike decenijske oluje, cjeli grad širi svoja jedra. Išli smo na sve utakmice, tražili sponzore, pravili atmosferu u kojoj je svako htio da pomogne. U Podgorici su Otrant zvali crnogorski Čelsi, misleći da to ima veze sa tadašnjim premijerom, jer je svaki igrač koga smo pitali želio da dođe kod nas. Polako ali sigurno smo se spašavali, a je naš brod osvajao sve luke crnogorskog fudbala. Paralelno sa tim, obećali smo građanima Ulcinja da će dobiti stadion i preduzeli smo sve korake ka tome. U trenutku kad se objavio pobjednik konkursa sa izgledom budućeg stadiona na Velikoj plaži, dao sam sebi slobodu da, poput babe Vange, prognoziram i obećam - igraćemo Prvu ligu! A kad stadion bude gotov, igraćemo Evropu! Ostajem pri tome. Veliku ulogu u našoj fudbalskoj bajci odigrala je i ikona našeg grada, drug i brat svih nas, Pavle Pepđonović koji je dvije godine zaredom organizovao Ulcinjski mundijal, najljepši sportski događaj u regiji, a koji okuplja legende fudbala bivše Jugoslavije. Grad je tako počeo da živi za fudbal, a diše za klub. Gradonačelnik Ulcinja Omer Bajraktari, zamjerao je ponekad nama nekolici svojih prijatelja kako se samo borimo za fudbal i kako on ne može da troši opštinski novac samo na jedan sport. Bio je u pravu, jer je razmišljao pravedno i o drugim sportovima i sportistima grada. Ipak, shvatio je ozbiljno poruku - ovo je istorija, nema kalkulisanja, naš cilj je jasan. U jednom trenutku mi je kroz šalu rekao: ,,Ne pominji mi više Otrant". Tada sam znao da će on i njegov saradnik inače fanatični navijač Arjana Muratija koji je vodio finasije, uradite sve da pomognu klub. Tako je i bilo. Pregaocu Bog daje mahove! Uslijedila je sezona života, zadnji tim Druge lige postaje glavni favorit za ulazak u viši rang. "Totalni rat" sa Bokeljom, kome je i Savez bio naklonjeniji, traje do samog kraja. Utakmicu života igramo u Kotoru, gubimo, baš kao i vlast. Počinju sumnje, tračarenja, spletke, prozivke ko je kriv… Zašto je golmanu koji je lider ekipe ispala lopta… Ni Dejo više nije bio siguran na klupi.