Moja misao 🪐

Zar Allaha uzimamo za obožavanog Gospodara u našim namazima, a tagūta uzimamo za obožavanog u presudama i parnicama našim! Kud ode ljudska pamet!

La havle ve la kuvvete ila billah

Ni u mladosti, ni danas, nisam želio vezu tek radi veze. Sanjao sam o ljubavi koja ne prolazi, o priči koja se ne završava na nekoliko lijepih stranica, već traje cijeli život. O ujedinjenju dviju duša koje jedna u drugoj pronađu svoj mir. Sanjao sam o braku koji ne sputava, već nadahnjuje. O odnosu u kojem dvoje ljudi jedno drugom nisu teret, već utočište, podrška i razlog da svakoga dana budu bolji. O tome da se u jednom pogledu, u jednim očima, može pronaći ono što smo toliko dugo i bezuspješno tražili u cijelom svijetu. Jer, možda ljubav i jeste pronaći jednu osobu uz koju ti cijeli svijet odjednom više nije potreban. @mojamisao 🎈🤍

Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Evo javljam se kako bih podijelila sa vama svoju priču o tome kako sam postala čestita muslimanka i iskrena vjernica, elhamdulillah. Kada sam još pohađala osnovnu školu, nisam nosila hidžab, ali sam početkom devetog razreda počela redovno klanjati. Prije toga, subhanallah, nisam znala više od jedne sure napamet. I tako, počela sam prakticirati vjeru. Kada bih izostavila namaz zbog škole, naklanjala bih kod kuće jer bih se inače osjećala nepotpuno. A onda, noć prije stavljanja hidžaba, razmišljala sam o svemu , o namazu, o mojim postupcima, o mojoj trenutnoj odjeći... Donijela sam odluku da ujutro na sabahu stavim svoj hidžab, u ime Allaha. Od tada je moj život postao puno bolji. Naravno, dešavala su se mnogobrojna iskušenja, ali sam bila strpljiva, a strpljivost se uvijek isplati. Ipak, nešto mi je tada falilo, nisam bila potpuno ispravno pokrivena, nisam odmah nosila duge himare i slično, ali sam svejedno ponosno stavila svoj hidžab. Međutim, u srednjoj školi sam počela dublje proučavati svoju vjeru. Od tada sam počela nositi himare, i evo, i dan-danas ih, elhamdulillah, nosim i propisno sam pokrivena. Počela sam dosljedno slijediti sunnet Poslanika, ﷺ, slijediti ispravan put i biti pokorna Allahu, subhanehu ve te’ala. Od tog trenutka više nijedan namaz nisam ostavila niti na njega zakasnila. Postala sam bolja verzija sebe, bolja prema drugima, prema roditeljima, prema poznanicima... Jednostavno, Allah je okrenuo moje srce ka ispravnom Putu i na tome Mu nikada neću moći dovoljno zahvaliti. Ne postoji brojka koliko bih puta mogla reći elhamdulillah. Moja poruka za sve sestre koje još nisu stavile hidžab, ili za one koje jesu ali ga ne nose potpuno ispravno: molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da očisti vaša srca i vaše namjere, da vaša srca okrene samo ka Njemu, da samo Njemu ibadet činite i da Njega neizmjerno volite. Tako sam i ja otpočela novu fazu života u kojoj sada istinski uživam u razgovoru sa svojim Gospodarom… Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da ova poruka inspirira neku od sestara ili je barem potakne na razmišljanje. ❤️❤️❤️ @mojamisao

Ljepota je jednostavna.🪧🩷 @AkademijaMonoteizam 📒

Ponekad izgubiš sve kako ne bi izgubio Allaha. 🩵

Nekad mi je teško povjerovati da je sve počelo jednim biciklom, jednim odbijanjem, jednom granatom. Zapravo, teško mi je povjerovati da nešto tako surovo može u isto vrijeme biti i prelijepo. Čovjek planira svoj put, a Allah mu ispiše priču koju niko ne bi mogao ni zamisliti. Valjda se zato neke životne priče mogu razumjeti tek kada prođe mnogo godina. Meni je danas 28 godina. Da Allah oprosti, ne znam bih li za sve i imala snage... Godinama nakon dolaska mog babe u selo moje majke, otac i majka iza sebe dobiše sedmoro evlada. Šest kćeri i jednog sina. Kuću i imanje. Kćeri poudavaše, unuke dobiše... Još ću vam samo ovo reći, nekad pomislim da je onih osamdeset kilometara koje je moj babo izpedalao bilo mnogo manje od puta kojim su njih dvoje zajedno prošli kroz život. A ipak, svaki naredni korak bio je lakši od onog prvog, jer su ga od onog dana kad haber u selo stiže pa sve do danas koračali zajedno. Možda je baš u tome sva ljepota njihove priče. Kažu da postoje putevi koje čovjek bira, vjerujem da su najljepši oni kojima nas Allah vodi. Dalje vam pričati neću. I ovo vam je dovoljno. ❤️‍🩹❤️

Krenuo babo od kuće na liniju. Ispratila ga moja tetka, koja tad bi samo dijete od 11 godina. I dedo. Spakovali mu u torbu nešto hrane i vode, da se nađe za puta. U zraku se osjetila tišina odlaska. Ono naše bosansko: "Ne priča se puno, smjenjuju se teški gutljaji, stiska se rukom torba." Insan je takav, vremenom navikne na težinu života. Prihvati ono nezamislivo. Ono što bi mu prvog dana slomilo srce poslije postane dio svakodnevnice. Ne zato što je lakše, nego zato što je čovjek stvoren da nauči nositi ono što mu je od života stavljeno na pleća. Pa tako bi i s ovim babinim odlaskom na liniju. Dani su prolazili, a porodica se učila na njegovo odsustvo i čekanje. Iskušenja eto imaju neku svoju nit da na čudan način povežu srca. ... Dvadeset treći juli 1995. godine javiše dedi Ismetu: "Nedžad na liniji ranjen. Granata ga pogodila. Kažu, izgubio lijevo oko. Dvanaest gelera u sebi ima. Bore mu se za život." Dedo poklopi slušalicu. U kući sve utihnu, ni granate se više ne čuše. Teret stvarnosti. Istog dana, moj babo je poslao pismo. U nekoliko redova, jedva napisanih na malom komadu papira, kojima ih pokušava umiriti, stalo je sve ono što rat nije uspio oduzeti. Pisalo je: "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Es selamu alejkum, babo. Ja sam zadobio rane na obadva koljena. Malo ljeva ruka, miška. Ljevo oko. Izgleda da sam ga izgubio. To su rane. Idem u Zenicu, pa ako mi dolazio, donesi mi prijevod Kur'ana, kasetofon, kasete učenje Kur'ana. Pantole bijele što sam nosio. Košulju koju je Bjelka sašila. Nemojte se brinuti, ja sam dobro. Poselami mi rodbinu. Poselami ih. Nemoj slušat druge šta pričaju za mene, ovo što je napisano, to je istina. Es selamu alejkum. 23.7.'95. Evo jedan poklon za Nermu. Kamenčić." Pogleda u kovertu, kad tamo mali bijeli kamenčić. O ljubavi naše porodice prema kamenčićima ću vam pričati drugom prilikom. ... Nekako je haber stigao i do sela moje majke. Rekoše joj: "Onaj momak što ti je na biciklu dolazio... od granate stradao." A njoj tad pred očima prođoše slike čovjeka kojeg je s kućnog praga ispratila. "Mati mu je još na početku rata stradala. Ost'o mu babo s troje djece: Nedžad, moj otac, Nermin, moj amidža, i Nerma, koja bi još dijete", rekoše. ... Tad mati poruči: "Udat ću se za njega. Neću čekati. Čim prije bude mogao, čim malo prizdravi. Hoću, veli. Jašta ću." Odlučila i nema više pregovora. Romantika kaže da ljubav nekad počne osmijehom, nekad jednim pogledom. Njihova je, eto, počela jednim haberom koji je slomio mnoga srca. I baš tu, gdje je izgledalo da se jedna priča, priča moga babe, završava, Allah je napisao njen pravi početak. U novom poglavlju života uz ime moga oca dopisano je i ime moje majke. Često razmišljam šta bi se desilo da haber o mom ocu nije stigao do majke. I da je onog dana moj babo odustao na pola puta uz brdo do Jasenika, da nije sjeo na svoj bicikl ili da nije pokucao na vrata. Šta bi bilo da nije saopštio svoje namjere, danas možda ne bi bilo nijednog od nas, njihove djece. Ponekad razmišljam o tome kako Allah od jednog običnog čovjekovog koraka napravi sudbinu za generacije koje tek treba da dođu. Razmišljam kako se čovjek često iznenadi putem kojim ga život nekako povede. Ono što odbiješ i ono što izgubiš, sve nekako postane dio priče koju je Allah perom tvoje sudbine ispričao, a ono, pero, ispisalo. Od iskušenja i odluka, od suza i radosti, od rastanaka i ponovnih susreta satkan je jedan ljudski život. Zove se, deveranje. Čula sam da postoje nevidljive niti kojima Allah povezuje ljude, iste te niti insana povezuju s blagodatima i iskušenjima koja su mu ostavljena u amanet. Kad se nit prekine, prestaje i čovjekova nafaka. Allahova je odredba da baš te nevidljive niti kojima On spoji dvoje ljudi onda kada za to dođe pravo vrijeme spoji i moje roditelje. Neke ti ljubavi, eto, ne počnu onda kada se ljudi upoznaju, nego onda kada ih iskušenja nauče koliko život umije biti krhak, a srce baš u tim momentima krhkosti postane veliko i snažno.

Kažu da postoje putevi koje čovjek bira, vjerujem da su najljepši oni kojima nas Allah vodi. Od svih puteva, da mogu, za sebe bih izabrala put kojim su išli moja majka i otac. Moj je babo iz Sarajeva u Hercegovinu, u jedno malo selo, 80 km udaljeno, s biciklom mami došao prvi put. Bel' s nijjetom da je isprosi. Pedalao preko Bradine, Konjica, pa do Buturović Polja. A onda uz brdo do sela Jasenik. Onaj ko je jednom bio, zna koliko je težak put do tamo. A tad, birvaktile, što bi moja mati rekla, ne bi' dobrog puta. Samo makadam. Kamenje. Tek godinama poslije selo će dobiti asfalt. Babo tog proljeća '95. krenu s nijjetom da zaprosi jednu djevojku za koju se do Sarajeva čulo. Plaho se odvaži pa i krenu do nje. U mislima mu bi samo jedan susret, jedna kuća, jedan odgovor. A nije ni slutio da će tih osamdeset kilometara, pređenih teškim okretajem pedale, jednog dana postati prvi korak prema životima koje će tek Allah podariti. Na pola puta do sela sreo jednog čovjeka koji je čuvao stoku. Zaustavio ga, ne znajući da je to dedo Nurija, majkin otac, i upitao gdje se nalazi kuća koju traži. Dedo Nurija, shvativši da momak ne zna da pred sobom gleda čovjeka kojem je krenuo, odluči da se malo našali. Pa ga uputi kojim putem da krene, ne rekavši mu da je baš on čovjek kojeg traži. Babo mu se zahvali i nastavi svoj put prema kući, ni ne sluteći da je već razgovarao s onim kome je i krenuo. Ne znajući namjere momka, dedo se godinama poslije pozivao na taj susret uz rečenicu: "E da sam ja znao po šta je on doš'o, gurn'o bi ja njega niz onu livadu." - Eto vam i nasihat, nikada ne govorite svoje namjere drugima dok ih ne sprovedete u djelo. Pa ne bi, valjda, voljeli da vas neko gurne s puta na livadu. Kad je babo došao do kuće moje majke, odvažno pokuca na vrata. Nana izađe. Babo se predstavi i upita za moga dedu, ali domaćina kući ne nađe. Uvedu ga u kuću, posjedoše na divan. Kafu mu iznesoše, a ne znadoše da hud kafe nikad ni pio nije. Ni tad, a ni danas, sa svojih 53 godine, ne voli je čak ni omirisati. Ali... srknuo, šta će. *** U kući je od muške glave bio amidža moje majke, Muharem, njegova supruga Rahima i moja dvojica daidža, Kasim i Enes. Posjedili oni plaho, popričali, a babo, s gorčinom od kafe u grlu, izusti razlog svog dolaska i čestito saopšti svoje slatke namjere. A majka... Nije njoj srce u njedrima ni zatreperilo. Nije u njemu vidjela ono što će godinama kasnije vidjeti, pa ga isprati lijepo kako je i došao i nastavi za svojim poslom. Od susreta više ništa ne ostade. Nije ona tada mogla znati da će momka kojeg je ispratila bez mnogo razmišljanja jednog dana voljeti dovama. I da će baš on biti taj s kojim će preći kilometre života i dijeliti brige i radost. Nekad eto srce ne prepozna ono što mu je zapisano. Na prvi pogled čak i odbije, ne sluteći da ono što je odbilo može postati nešto bez čega više ne možemo zamisliti svoj život. To me podsjetilo na ajet: "Možda nešto ne volite, a ono je dobro za vas, a možda nešto volite, a ono je loše po vas. Allah zna, a vi ne znate." (El-Bekare, 216) Jedan od najutješnijih ajeta za koji znam. Istinski podsjeća na to da naš pogled vidi tek samo jedan mali trenutak, a Allah vidi cijeli naš život. Ono što nam se danas čini gubitkom ili bolnom preprekom možda je upravo zaštita od Gospodara iz Njegovih riznica ljubavi ili put prema nečemu boljem. Ljepšem. Mama nije znala, Allah je znao. Istina je da srcu treba vremena. Zato nas život uči da ono najvrijednije dođe onda kada najmanje očekujemo. Poslije toga babo ode na liniju. '95., rat bio. Krenuo, ne znajući da će mu taj odlazak trajno promijeniti život. Rat je mnogima, istina, promijenio srca. U trenucima kada se čovjek suoči s prolaznošću života i rahatlukom koji je prošao, drugačije počne gledati i ljude i njihove vrijednosti. Ono što je jučer bilo nevažno, očas postade sve što imamo. Da ne kažem, sve što nam je ostalo. A valja s tom spoznajom nastavit' živjeti. Neko bi rekao da ovdje romantika završava. A neko da tek ovdje počinje. Ne znam. Vaše je da procijenite.

Ima li išta ljepše od prizora kada se mladi muslimani žene i udaju, gradeći svoje domove na vjeri, ljubavi i bogobojaznosti? Posebna je radost kada brat s kojim se godinama poznaješ danas pruža svoju kćer tvome sinu, ili kada ti s ponosom predaješ svoju kćer njegovom sinu. To nisu samo ženidbe i udaje, to su veze koje učvršćuju porodice, prijateljstva i zajednicu. Poseban je osjećaj kada dijete koje si nekada gledao kako trčkara po mesdžidu, igra se nakon namaza i uči prve harfove, danas postaje nečiji muž ili supruga, tvoj zet ili snaha. I kada brat kojeg si kao dječak gledao s poštovanjem, od kojeg si učio i kojeg si cijenio kao starijeg brata, danas postane tvoj tast ili svekar. Tada čovjek jasno vidi kako vrijeme prolazi, ali i kako Allahova blagodat ostaje među ljudima koji su svoju vjeru i svoju djecu čuvali. To su trenuci koji podsjećaju da odgoj, sabur i dove daju plodove. Neka Allah sačuva naše porodice, učvrsti brakove naših mladih i podari da naše zajednice budu ispunjene ljubavlju, međusobnim poštovanjem i iskrenim bratstvom. Amin.

Ne postoji nikakvo opravdanje za ružan ahlak. Ni loše psihičko stanje, ni loše raspoloženje, niti bilo kakve životne okolnosti. Onaj ko je istinski odgojen i lijepog ponašanja, ma kroz šta prolazio, ostat će dostojanstven i lijepog ahlaka.