𝓕𝓲𝓽𝓻𝓪𝓱 | فطرة
Ir al canal en Telegram
fitrah (n.) the innate disposition to believe in the oneness of Allah.
Mostrar más769
Suscriptores
Sin datos24 horas
+67 días
+1730 días
Archivo de publicaciones
Zar misliš da je kod Allaha neznatna:
• Tvoja strpljivost zbog gubitka drage osobe,
• Tvoja strpljivost u iskušenjima,
• Tvoja strpljivost u bolesti,
• Tvoja strpljivost na uznemiravanju,
• Tvoja strpljivost u vremenu smutnji,
• Tvoja ustrajnost u pokornosti
• I tvoje strpljenje dok dugo čekaš uslišanje dove,
a pritom o Allahu lijepo misliš?!
Ne, tako mi Allaha! Nagrada će biti lijepa, a konačni ishod radostan, Allahovom dozvolom.
S. K.
Što sam stariji, to više razumijem zašto je Jakub, a.s., rekao:
"Samo se Allahu žalim na svoju patnju i tugu."
(Kur'an, 12:86)
Vrati Mu se i kada nemaš riječi. Vrati Mu se i kada samo možeš zaplakati. Allah razumije i ono što tvoje usne ne umiju izgovoriti.
Čovjek se boji svega što mu može oduzeti dunjaluk, a premalo se boji onoga što mu može pokvariti ahiret.
POUKE IZ MERJEMINOG ŽIVOTA
1. Ljudi su po prirodi skloni lošem mišljenju i osudama, te će pri prvoj sumnjivoj situaciji vrlo brzo zaboraviti svu tvoju dotadašnju čestitost.
2. Prilikom nepravedne optužbe čovjek treba da šuti i ne pravda se masi, jer će istina svakako izaći na svjetlo dana .
3. Istinska pobožnost i čvrsta vjera ne isključuju bolna iskušenja, već služe da te kroz njih Gospodar očisti i dodatno ojača.
4. Najveće olakšanje dolazi na vrhuncu beznađa, tačno onda kada u potpunosti priznaš svoju nemoć i prepustiš ishod Allahu, subhanehu ve te'ala.
E. S.
Svaki čovek, kada osvane, svoju dušu prodaje, pa je otkupi od (kazne) ili je upropasti.
Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao je:
"Ko svoju snagu ne nalazi u ahiretskim ljepotama, izgarat će od žalosti za dunjalukom!"
Neki od znakova lijepog odgoja su:
• da znaš odgovoriti, ali ne povrijediš;
• da se ne slažeš, ali ne poniziš;
• da se naljutiš, ali ne otkriješ povjerenu tajnu;
• da poznaješ nečiju slabost, ali je ne iskoristiš;
• i da se odnos završi, a tvoj lijep odgoj ostane.
Jer lijep odgoj ne prestaje onda kada prestanu odnosi.
S. K.
Kada sam vidio pčelu kako se utapa u čaši meda, shvatio sam da ponekad i previše dobra može biti pogubno.
• R.
Nema ništa preče nego da obuzdaš sebe, ništa preče nego da obuzdaš svoj jezik i ništa preče nego da odbiješ svoje prohtjeve.
"... Ima li iko od nas da bi se zastidio kada bi mu se ujutro otvorila knjiga zapisanih djela, pa vidio da gotovo ništa nije privrijedio ni za svoju vjeru niti za ovaj svijet?"
#izživotatabiina
#Ata b. Ebu Rebaha
Allahu moj, uputi moje srce onda kada zaluta, smiri ga onda kada se uznemiri i vrati me Tebi svaki put kada se udaljim. Podari mi da prepoznam ono što je dobro za mene, a da se udaljim od svega što me odvodi od Tebe. Ne dozvoli da me moje želje zaslijepe, niti da me moje greške udalje od Tvoje milosti.
Gospodaru, učini moj korak sigurnim, moje srce čistim, moje namjere iskrenim, a moju dušu zadovoljnom Tvojom odredbom. Ako nešto tražim, a nije dobro za mene, udalji to od mene i učini da budem zadovoljan onim što Ti izabereš. A ako sam izgubio put, pokaži mi ga ponovo, nježno, bez obzira koliko sam puta pogriješio.
Allahu moj, ne tražim da mi život bude bez iskušenja, već Te molim da me kroz svako iskušenje približiš Sebi. Sačuvaj me od puta na kojem bih mogao izgubiti Tebe, i podari mi uputu koja će ostati sa mnom sve do posljednjeg daha.
Amin.
• H.
Čuvaj se galame, jer ona uzrokuje umor i čuvaj se uvreda jer one podrazumijevaju patnju.
A. K.
Musliman je obavezan prema
muslimanu:
• mahanu mu sakriti,
• grešku mu oprostiti,
• na suzu mu se smilovati,
• lapsus mu ne zamjerati,
• od gibeta ga braniti,
• stalno ga savjetovati,
• porodicu mu čuvati,
• život i čast mu paziti,
• na poziv mu se odazivati,
• poklon mu prihvatati,
• na posjete uzvraćati i
• na dobro mu se zahvaliti.
[Ibn Muflih, آداب الشرعية والمنح المرعية]
Ako želiš živjeti sretno: nemoj sve objašnjavati, nemoj u sve ulaziti u detalje i nemoj sve analizirati. Oni koji su analizirali dijamant, otkrili su da je to samo ((ugljen)).
I. M.
Nisam dokučio i nikad neću, šta je to iskrivljeno u prirodi ljudi, pa samo tuđe krivnje računaju i broje, i sebi praštaju, a drugima jok? I koji to strah, koja praznina vazda u drugog upire prstom? Kako, upitam se? Zar nema u nama ni mrva skromnosti, pa da nekad i sebi pripišemo krivnju? Ili se jedino tako zaspati može, drugom da se prišije i što je naše?
A. A. Dunjaluk, knjiga druga
