Darul-Iman (Dom Vjere) دار الإيمان

Nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, Bilal, radijallahu anhu je otišao kod halife Ebu Bekra, radijallahu anhu, i rekao mu: „Nasljedniče Allahovog Poslanika, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: 'Najvrednije djelo je borba na Allahovom putu." „Šta želiš time reći, Bilale?" upitao ga je Ebu Bekr, „Želim otići u borbu dok ne umrem" - reče Bilal. Ebu Bekr ga upita: „Ko će nam učiti ezan?" Na to Bilal, dok su mu suze tekle iz očiju, reče: „Nakon Poslanikove smrti ne mogu nikome učiti ezan." Ebu Bekr mu kaza: „Ne, već ostani ovdje i uči nam ezan." Bilal mu odgovori: „Ako si me oslobodio ropstva da bih bio tvoj rob, onda ću ostati, a ti radi šta želiš. Ako si me oslobodio radi Allaha, onda me pusti da idem kamo hoću." Oslobodio sam te radi Allaha, Bilale," reče mu Ebu Bekr. Nakon toga je Bilal otputovao u Šam gdje se pridružio muslimanskoj vojsci. On je ispričao: „Nisam mogao izdržati da nakon Poslanikove smrti ostanem u Medini." Kada bi krenuo učiti ezan, kod riječi: „Ešhedu enne Muhammeden resulullah" zagušio bi ga plač, grlo se steglo i ne bi mogao nastaviti dalje. Nakon nekoliko godina, Bilal je u snu vidio Allahovog Poslanika,sallallahu alejhi ve sellem i on mu se obratio: „Šta je ovo odsustvo, Bilale? Zašto nas nikako ne obiđeš?" Bilal se probudio tužan i krenuo prema Medini. Kada je stigao do Medine, otišao je kod Poslanikovog kabura i tu ostao dugo plačući. Do njega su došli Hasan i Husein, unuci Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ih je on čvrsto prigrlio, a oni ga zamoliše da na sabahu prouči ezan. Toga jutra, Bilal se ispeo na krov mesdžida da prouči ezan. Kada je izgovorio riječi: „Allahu ekber, Allahu ekber" zatresla se cijela Medina. Ljudi su bili iznenađeni. Kada je izgovorio: Ešhedu en la ilahe illallah" uzbuđenje u Medini je još više poraslo. Na Bilalove riječi: Ešhedu enne Muhammeden resulullah" cijela Medina je bila na sokacima, i muškarci, i žene i djeca... bio je to dan velike tuge, dan u kojem je Medina plakala kao nikada do tada nakon Poslanikove smrti... Bilalov glas probudio je usnula sjećanja u dušama Medenlija, sjećanja na dane provedene u društvu Allahovog Odabranika... Bilalov glas bio je simbol tih vremena i onih trenutaka u kojima je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio još među njima. Slično se dogodilo i u Šamu, kada je Omer, radijallahuanhu, vladar pravovjernih posjetio Šam, zamolio je ostale muslimane da utiču na Bilala da im proučio ezan. Nastupilo je vrijeme ezana, Bilal se ispeo i počeo učiti ezan... Ashabi su plakali... svi oni koji su se sjećali dana provedenih s Poslanikom su lili suze... Na samrti, žena Bilalova je plakala pored njega, a on joj je odgovorio: „Nemoj plakati, sutra ću se susresti sa voljenima, sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima." (Predanje bilježi Ibn Hadžer u djelu El-Isabe i ono je vjerodostojno)