B_B creative

O dozvoljenim ustupcima u vremenu slabosti (1/2) 📌 Pred vama je sažetak jednog dijela knjige „El-Usuluš-šer’ijje“ šejha Nasira el-Fehda. U ovom dijelu, koji se u originalu sastoji od nekoliko stranica, autor govori o pitanju koje je posebno važno u okolnostima slabosti muslimana: šta je dozvoljeno ustupiti nevjernicima radi otklanjanja štete, a šta nije dopušteno ustupati ni u stanju slabosti. Ovo pitanje nije moguće riješiti općim pravilom da „slabost dozvoljava popuštanje“, jer šerijat pravi jasnu razliku između onoga što se može ustupiti i onoga što se ne smije ustupiti. U nastavku donosimo kratak pregled najvažnijih zaključaka iz teksta, uključujući i neke bitne napomene koje su pojašnjene u fusnotama, dok su dokazi, predaje i detaljna razmatranja izostavljeni radi preglednosti. 🔻 Sažetak slijedi u nastavku:   Najvažnije tačke 1. Slabost nije isto što i prisila To što su muslimani slabi i što neprijatelj ima prevlast nad njima ne znači da je dozvoljeno ono što je inače dozvoljeno samo u stanju prisile (ar. ikraha). Propisi slabosti i prisile nisu isti i među njima se mora praviti jasna razlika. 2. Postoje stvari koje se ne smiju ustupiti ni u stanju slabosti U to spadaju pitanja koja predstavljaju temelje vjere i čije bi napuštanje, negiranje ili prihvatanje suprotnog predstavljalo veliki kufr (ar. kufr ekber). Tu spadaju osnove tevhida, nevjerovanje u taguta i odricanje od nevjerstva, kao i određeni vidljivi propisi islama. Pravilo je: ono što je dopušteno samo u stanju prisile ne postaje dopušteno samo zato što se muslimani nalaze u stanju slabosti. 3. Mora se razlikovati nemogućnost izvršavanja propisa od njegovog negiranja ili ukidanja Postoji velika razlika između toga da muslimani zbog slabosti nisu u mogućnosti izvršiti određeni propis, uz uvjerenje da je on i dalje propisan, i toga da prihvate njegovo ukidanje ili zakonodavstvo koje ga zabranjuje. Isto tako, samo ostavljanje nekog propisa ne mora imati isti propis kao njegovo ostavljanje zbog prihvatanja suprotnog vjerovanja ili zakonodavstva. 4. Pitanje prisile ima svoje posebne uvjete i detalje Nije svaka prijetnja ili šteta automatski prisila koja daje pravo na olakšicu. U tekstu se ukazuje na razliku između pojedinačne i kolektivne prisile, trenutne i trajne prisile, kao i na pitanje kada prisila zaista dostiže stepen koji dopušta činjenje onoga što bi inače bilo zabranjeno. Posebno se naglašava da se olakšice prisile ne mogu jednostavno prenijeti na cijeli ummet (tj. džemat, zajednicu, narod isl.) i opravdavati njima kolektivno napuštanje vjere. 5. Ovosvjetske stvari mogu se, pod određenim uvjetima, ustupiti radi otklanjanja štete Za razliku od temelja vjere, neke dunjalučke stvari, poput imetka, plodova i sličnog, mogu se ustupiti neprijatelju ako se time ostvaruje korist za muslimane ili otklanja odnosno umanjuje njihovo zlo. Međutim, među učenjacima postoji razilaženje u nekim oblicima takvih ustupaka, poput sklapanja primirja uz davanje imetka neprijatelju. Zbog toga se ni ovo pitanje ne može pretvoriti u bezuvjetno pravilo. #sejhovi_tevhida_i_dzihada

HUTBA: PAGANSKI ZAKONI

-Šejh Izzudin Jakupović https://t.me/TaifetulMansura11

“Mi ne mijenjamo Islam da bi on služio nama. Mi mijenjamo sebe, i tako sebe prilagođavamo Allahovoj vjeri.” Šejh Enver el-'Avlaki, Allah mu se smilovao

Ovo je ahlak koji ispravna akida izgradi. Ovako su postupili Dževlanijevi psi: prvo su automobilom udarili šejha Ebu Šuajba el-Misrija dok je išao sa svojim sinom, a zatim su ga, nakon što su ga fizički napali, ugurali u svoje vozilo. To je taj „ahlak“ koji se ne zasniva samo na riječima i govoru, već se pokazuje djelima. Šejh Ebu Šuajb el-Misri, egipatski muhadžir u Šamu, već je dugo vremena zatočen u zatvorima Idliba, koje nazivaju „Sednajom“. Djela su su pokazala ali vi i dalje ne vidite. https://t.me/nezavisnipisac

Subhanallah, kako se u kratkom vremenu može promijeniti stanje, stavovi i okolnosti. Ono što je jučer izgledalo čvrsto, danas se može potpuno preokrenuti. Zato se ne vezuj za ljude, nego za istinu. Ne mjeri istinu prema tome ko je danas s tobom, a ko protiv tebe. Iskušenja razotkrivaju, a vrijeme pokazuje. Molimo Allaha da nas ne iskuša promjenom srca nakon što nam je podario uputu i da nas učvrsti na istini sve do smrti. Istikamet nije trenutni entuzijazam. Istikamet znači ostati na istini kada se okolnosti promijene. Jer ljudi se mijenjaju. Okolnosti se mijenjaju. Savezništva se mijenjaju. Funkcije i položaji se mijenjaju. Ali Allah kaže: ﴿فَاسْتَقِمْ كَمَا أُمِرْتَ﴾ „Zato ustraj kao što ti je naređeno.“ (Hud, 112) Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da Poslaniku ﷺ nije objavljen ajet koji mu je bio teži od ovog ajeta. Zbog toga je rekao: „Hud me je osijedio.“ (Tirmizi) Zato nije dovoljno pitati: „Šta je neko govorio jučer?“ Treba pitati i: „Na čemu stoji danas i zbog čega je promijenio stav?“ Poslanik ﷺ nas je upozorio na promjenjivost srca Poslanik ﷺ je često učio: „O Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri.“ (Tirmizi) Zato je muslimanu obaveza da spozna istinu i da je slijedi, a ne da istinu određuje prema nekom učenjaku ili vođi. U jednoj predaji od Alije, radijallahu anhu, navodi se: „Ne upoznavaj istinu preko ljudi; upoznaj istinu, pa ćeš upoznati njene sljedbenike.“ Neki učenjaci su kazali: „Ko spozna istinu preko ljudi, zalutat će u bespućima zablude.“ Šejh Izudin Ebu Abdullah

Neznanje i oholost često idu zajedno. Čovjek može odbiti istinu ne zato što nema dokaz pred sobom, nego zato što se oholi i ne želi je prihvatiti. Dr. Nurudin Bektaš t.me/B_B_creative

U suđenju bivšem muftiji Sirije, Ahmedu Bedrudinu Hasunu, poznatom kao Muftija Beramil, 25.06.2026. godine u Damasku, predsjedavajući sudija donosi presudu, odnosno potvrđuje krivicu optuženog muftije za krivična djela koja je počinio, oslanjajući se na Krivični zakon Sirijske Arapske Republike, Zakonodavni dekret br. 148 iz 1949. godine, i to na članove 533, 216, 218, 219, 298, 307 i 347. Također se oslanja na Ustavnu deklaraciju Sirijske Arapske Republike iz 2025. godine, konkretno član 49/2, koji govori o izuzetku od načela zabrane retroaktivnosti zakona, kao i na član 51, koji potvrđuje nastavak primjene postojećih zakona. Pored toga, sudija se poziva i na međunarodno pravo, uključujući Ženevske konvencije iz 1949. godine, posebno Četvrtu ženevsku konvenciju koja se odnosi na zaštitu civila, kao i na Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, uključujući članove 7, 25 i 29. Draga braćo, ako ovo nije kufr u sudstvu, šta je onda? I postavljamo pitanje onima koji su branili Ustavnu deklaraciju nove vlade iz 2025. godine, u kojem su rekli da je šerijat jedan od izvora zakonodavstva: kako to da ovaj sudija, koji predstavlja izvršnu vlast, dok je zakonodavna vlast trenutna sirijska vlada sa parlamentom, nijednom ne spominje fikh i šerijat niti se na njih oslanja? Ovo je najveći dokaz po čemu se stvarno sudi u sadašnjoj sirijskoj vladi i da šerijat nema nikakvu ulogu, osim što je sekundarni izvor koji nema nikakvu stvarnu ulogu. U prilogu imate potpun prijevod iz sudnice i na šta se sudija poziva.

Kod većine 'selefija' bitno je da ne pričaš o kufru u taguta i gradnji mesdžida, ostalo sve se toleriše.. #samo_kažem

Kako je lijepo gledati “neustrašive” vladare koji desetljećima govore o nezavisnosti, suverenitetu i ponosu, a čim se zatresu njihove fotelje, GPS ih nekako uvijek odvede pravo do Washingtona. Amerika im je, navodno, najveći neprijatelj… sve dok ne zatrebaju njena zaštita, njeno odobrenje ili njen osmijeh pred kamerama. Tada preko noći “veliki šejtan” postane sasvim prihvatljiv sagovornik. Najglasnije viču protiv Amerike oni koji najtiše kucaju na njena vrata. https://t.me/TaifetulMansura11

Abdurrahman ibn Ali ibn el-Dževzi, rahimehullah, rekao je: "Imali smo prijatelje i braću na koje sam računao, pa sam od njih vidio čudne primjere grubosti i ostavljanje uvjeta prijateljstva i bratstva, pa sam ih počeo koriti. Zatim sam se prenuo i rekao: "A kakva je korist od prijekora? Ako se i poprave, popravljaju se radi prijekora, a ne radi iskrenosti i čistoće u međusobnim odnosima." Pa sam odlučio da ih ostavim i prekinem s njima vezu, a onda sam razmislio i vidio da su ljudi oko nas – poznanici i prijatelji naizgled, a braća samo u skrivenom smislu. Rekao sam: "Nije ispravno potpuno ih odbaciti, već ih samo treba prenijeti iz registra bratstva u registar vanjskog prijateljstva. Ako ne budu dostojni ni toga, onda ih treba svrstati među obične poznanike i s njima postupati kao s poznanicima. A greška je da ih korim." Većina ljudi danas su samo poznanici, rijetki su među njima i oni koji su pravi prijatelji makar u vanjštini, a bratstvo i iskreno prijateljstvo – to je stvar koja je nestala i nema smisla nadati se tome. Čovjek ne vidi potpunu iskrenost i odanost ni od brata po krvi, ni vlastitog dijeteta, niti supruge. Zato ostavi nadu u potpunu iskrenost i odanost, te napravi sa svima odstojanje, te ih tretiraj kao strance. I pazi da te ne prevari onaj ko ti pokazuje ljubav, jer će ti vrijeme otkriti stanje onoga što je pokazivao. Možda ti je to pokazao zbog koristi koju ima od tebe. Razlog nestanka iskrenog bratstva jeste taj što je prvim generacijama (selefu) cilj bio samo ahiret, pa su njihove namjere u bratstvu i druženju bile iskrene i čiste, i to je bilo radi vjere, a ne radi dunjaluka. Danas je, pak, ljubav prema dunjaluku ovladala srcima, pa ako vidiš da se neko pokazuje i ističe na vratima vjere – upoznaj ga, pa ćeš uvidjeti njegovo pravo stanje, te ga odmah odbaci." (Sejdul-hatir, str. 391)

Ebu Muhammed el-Hasan el-Berbehari, rahimehullah, rekao je: "I znaj, Allah ti se smilovao, da je doista vjera ono što je došlo od Allaha tebareke ve te 'ala. To nije nešto što je prepušteno ljudskim razumima i njihovim mišljenjima. I znanje o tome (o vjeri) je kod Allaha i Njegovog Poslanika, sallallaju 'alejhi ve sellem, tako ne slijedi ni jednu stvar svojom strašću, jer ćeš odlutati od vjere i napustiti Islam. I tada nećeš imati dokaz (pred Allahom). Allahov Poslanik, sallalahu 'alejhi ve sellem, je pojasnio svome ummetu sunnet i objasnio je svojim ashabima, a oni su džema'at. I oni su es-savadul a'zam, a es-savadul a'zam je istina i njeni ljudi. Tako onaj koji se suprostavi ashabima Allahovog Poslanika u nečemu od pitanja vjere, takav je zapao u kufr (nevjerstvo)." (Šehrus-sunne, str. 9) ━━━━━━━━ Dobro je rekao, učenjak Kitaba i sunneta, Allah mu se smilovao, ono što je prenešeno tekstom iz Kur'ana i sunneta, odatle se uzima vjera, a ne iz razumskih i logičnih razmišljanja. Alija ibn ebi Talib, radijallahu 'anhu, rekao je: "Da se vjera uzima shodno logici i razumskim zaključcima, logično bi bilo da se mesh rukom čini po donjem dijelu stopala." (Ebu Davud, br. 162; Et-Telhisul-habir, 1/169, Ibn Hadžer je rekao da je sened predaje Sahih) Da nas Allah uputi i usmrti na Islamu i sunnetu. Allahumme Amîn!

Nije im dovoljno zuluma što 20 godina prešućuju i kriju mesele tagutijeta, tekfira, djela koje izvode iz vjere itd. već i sami pozivaju narod da čine širk Allahu time što dozvoljavaju glasanje za zakonodavca mimo Allaha ili traženje suda od taguta... "Čudno je da se ovi ljudi penju na mimbere i drže dersove i predavanja upozoravajući ljude na gibet i nemimet, zabranjuju im fesad, uzimanje kamate, zinaluk, ubistvo i ostale grijehe, a sami čine kufr i širk svakoga dana." — šejh Ahmed el-Halidi, hafidhahullah, o onima koji dozvoljavaju širk glasanja radi koristi ili nužde #preuzeto

Kada se govorilo o arapskim tagutima, tada je jedino istina bila bitna. Nismo marili za kilometre, niti za moguće cijepanje džemata muslimana, iako su nam Egipat, Saudija, Emirati ... udaljeniji od Sirije, to nije bila prepreka, a mnogi od nas nisu proveli ni dana u njihovoj vlasti, niti ikada nogom kročili u te zemlje. Bitno nam je bilo da ljudi ne budu zavedeni slatkorječivošću i parolama, a da zaborave djela. Pa zašto je sada, kada treba govoriti o Dževlaniju, odjednom bitna udaljenost, a ne istina? Kada je trebalo ukazati na zablude i zločine IDIŠ-a, tada nam je istina bila na prvom mjestu, pa iako su bili hiljadama kilometara daleko i znali smo da će to izazvati razdor u našim džematima, to nas nije nas spriječilo da jasno kažemo istinu. Nismo čekali da prođu mileniji prije nego iznesemo stavove, jer smo znali da ako budemo šutali, mnogi će našu šutnju shvatiti kao odobravanje njihovih zabluda. Zašto se sada, kada je riječ o zabludama, devijacijama i zločinima nove sirijske vlade, više ne govori o istini, nego o kilometrima i godinama? Kada se govorilo o muftiji Muameru i pojašnjavale njegove greške i devijacije, za njegovog života i nakon njegove smrti, tada nam je istina bila najvažnija, iako smo dobro znali da će to izazvati raspravu među muslimanima, nismo se obazirali na to što ćemo biti pljuvani i ismijavani od strane većine javnosti koja je u njemu gledala epskog heroja. Najvažnije je bilo pojasniti zablude, kako bi uspostavili riječ istine, makar znali da je ona nepopularna. Zašto je to odjednom problem kada je riječ o novoj sirijskoj vladi? Štaviše, ako uporedimo greške muftije sa greškama nove sirijske vlade, razlika je poput istoka i zapada, ipak nam nije bilo mrsko da se izložimo gnjevu svih skupina novotara kada smo im pojašnjavali da je preselio kao tagut. Kada se govorilo o SAFF-ovcima i minberovcima te ukazivalo na njihove devijacije – od povlađivanja novotarima do pravdanja i hvaljenja raznoraznih taguta – tada se nije razmišljalo o cijepanju džemata niti o problemima u vlastitoj sredini, iako su oni bili većina kojoj gravitira najveći dio selefijskog korpusa. Najvažnije je bilo javno iznijeti istinu i upozoriti na zablude, makar pali u njihovu nemilost i oni pljuvali po nama lijevo i desno. Zašto danas ne postupamo isto kada je riječ o sirijskoj vladi? Ako uporedimo njihove greške sa greškama sirijske vlade, vidjet ćemo da je razlika poput neba i zemlje. Kako to da tada nismo otklanjali uslove i postavljali prepreke kada treba reći istinu? Da li je tada bilo "vrijeme" za istinu? Da li je bilo "mjesto" za istinu? Da li smo se tada pitali hoće li neko biti povrijeđen? Nije tada bilo prepreka, iako su ovi govori izazivali daleko veće posljedice po nas. Nisu postojali suštinski nedostižni uvjeti koje treba ispuniti prije nego se progovori. Uz napomenu da svi navedeni imaju djela vrijedna spomena i trud vrijedan pohvale. Zar nisu saudijski vladari se trudili da dostave Mushaf u svaku kuću na dunjaluku? Zar se nisu IDIŠ-ovci hrabro do granice ludila borili protiv Asada i njegovih bandi? Zar nije Muftija svojim javnim djelovanjem olakšao život muslimanima Srbije i učinio njihov glas čuvenim? Zar nisu SAFF-ovci i minberovci bili prvi u širenju selefijske da’ve u Bosni zalažući svoje imetke, ugled i živote? Kada nam je onda istina zaista bitna? Kada nam to Šerijat nalaže ili kada se ne sukobljava s našim interesima i stavovima?